Rad s Animom Jung je zvao majstorstvom, a rad sa Sjenom šegrtovanje. Njegov rad nas upućuje na snove, simbole i aktivnu imaginaciju, tj. razgovor s Animom koja nas vodi prema individuaciji. Složenost emocija daje nam mogućnost osjećanja i razumijevanja zato je rad s Animom majstorstvo. Ovaj rad malo tko koristiti, pa je malo onih koji se stvarno povezuju sa sobom, a onda posljedično ljubav ostaje daleko od ljudi jer očekuju projekcije odnosa.
Sve ono što smo o duši znali nema vrijednost jer dok je ne pronađemo u dubinama naše duše, ne možemo pronaći supstanciju za ljubav koja leži u njenim njedrima. Odbjegla Anima (duša) ponovno me promatra, izaziva i prebiva na mjestima gdje je ne vidim, katkada potone, a onda se pojavi, ne mogu joj uči u trag, svako malo izgubim njenu prisutnost, a bez nje nema inspiracije o života. Danas se žena više povezuje s Animusom ili uspjehom, dok je muškarac ostao u tradicionalnom pogledu na ženu. Nerazumijevanje spolova ili osobnih ciljeva između muškarca i žene je vidno nemoguće iskomunicirati. U osobnom razvoju unutarnja Anima može biti vihor ispunjena u muškarcu, za umjetnike ona je muza-vječita darovateljica inspiracije.
Koliko god da Anima nestaje i neočekivano se pojavljuje potrebno je biti strpljiv s njenim darovima i hirovima. Često je sretnemo u noćnim satima, sramežljiva je i ne voli danje svjetlo. Samoća je u njenom društvu nemoguća, točnije, usamljenost pripada društvu koje se boji individualnosti. U večernjim satima kada kolektiv spava, Anima šapuće, biti u njenom društvu jest susret s intimnošću, bliskost postaje stvarna. Buđenje poezije života postaje ponovno moguća i tada je moguće slijediti vlastitu zvijezdu gdje više ne moramo slijediti tuđa učenja. Šaputanje Anime daje nam mogućnost otkrivanja vlastitog puta koji više ne mora ovisiti o javnom mišljenju, osjećaj perfekcionizma koji dolazi s društvom polako nestaje kada se ovom duševnom sadržaju daje prednost. Slavljenje duše ponovno će se vratiti u fokus u malim grupama individualaca kako bi slavili, kako je Nietzsche rekao: Vječno žensko kojem se vraćamo kako bi nadvladali suprotnosti koje razdiru dušu. Anima nas vodi prema vlastitom mitu jer u mitu pronalazimo sebe i svoj stvarni život. Svaki izlazak iz mita je napuštanje života, tj. nepovezanost sa životom. Anima mi je oduzela znanost, moć objašnjavanja, ideale, Istok, jednostavno je izbrisala sve ono u što sam vjerovao u prvom djelu života, zauzvrat darovala povezivanje sa sobom.
Nikola Žuvela
