Obično, kada govorimo o suosjećanju, povezujemo je s dobrotom, često i s religijom, aonda i vanjskim autoritetom gdje keoz suosjećanje govorimo da moramo biti dobri radi višeg autoriteta. Upravo tu svi griješe. Nema to veze s dobrotom i činjenicom da treba biti dobar jer iznad je uijek autoritet zbog kojeg sam dobar zauzvrat dobijam vjećni život ili bolju reinkarnaciju ako si rođen na Istoku. To je lažni moral kojim je ovaj svijet premrežen. Zašto? Jer ljudi žele biti dobri da bi nešto dobili. To su evanđeoski trgovci i obrtnici kod kojih ljudi i u duhovnosti i u ljubavi stalno nešto ulažu i onda pričaju kako su nešto dali i kako im se nije vratilo. Ali što bi onda bila bit suosjećanja? Suosjećanje je bit meditacije, a očituje se u osjećaju ispunjenosti, točnije blaženstva.
Što dublje zaranjate u meditaciju, poput stabla koje svoje korijenje zariva duboko u zemlju, stablo raste više. Koliko je korijenje važno, najbolje pokazuje u prirodi stablo masline. Ako posječete staru maslinu, koja može biti stara i tisuću godina, iz korijena će izrasti mladice. To pokazuje da se vječnost krije u korijenima. Dakle, korijen je meditacija, ona nam stvara bazu iz koje onda gradimo suosjećanje. Ako je meditacija duboka, tada je rezultat suosjećanje, koje stvara osjećaj blaženstva.
Stoga, suosjećanju se ne okrećemo da bismo bili dobri, već zbog osjećaja blaženstva koji ispunjava svaki djelić našeg tijela i duše. Taj osjećaj možete dobiti nakratko uz, recimo, ayahuascu, ili neki desetodnevni retreat ili kundalini jogu, ali taj se osjećaj nakon nekog vremena izgubi. Zato je za uspostavljanje tog stanja potrebna stalna vježba. Neki zbog jake traume kojom pokušavaju potisnuti emocionalnu ozljedu skreću u poroke i traže izlaz u tom stanju, a neki jer traže osjećaj mistične povezanosti s nečim većim i višim. Upravo to je rast suosjećanja, osjećaj koji se poput velikog naleta serotonina počinje širiti vašim tijelom, gdje osjećate da se kroz taj osjećaj povezujete s nečim širim i višim. Nije stvar u tome da je čovjek dobar, već da sebe razumije i osjeća djelom veće cjeline i na taj način osjeća samozaborav i stvarnu budnost u kojoj više nije zaokupljen mentalnim izvorima arhetipskog programa. Razvijanje suosjećanja i pronicanje u patnju druge osobe daje sposobnost za odnose jer na taj način napuštamo obrambene sustave koji štite ego i zaustavljamo razvoj ljubavi.

Nikola Žuvela