Kada smo u nevolji, naš um se zatvara, a karakteristika patnje je zatvaranje. Kad god osjetimo neku bol, mi smo zatvoreni, odnosno zatvoreni smo i za svoje najbliže, a krajnje zatvaranje je kada dignemo ruku na sebe gdje se zatvaramo za sve mogućnosti napredovanja. Sreća je danas svima nadohvat ruke, ali naša težnja prema umu i njegovim programima, odnosno našim željama, uvijek nas dovodi u situaciju da patimo. Stoga, sretni smo ako imamo novca, ako partner ispunjava naše zahtjeve jer ispunjava naše užitke i ako imamo idealnu situaciju na poslu. Čim se taj krug poremeti, uspaničimo se i počnemo optuživati život, Boga ili državu, želeći vratiti svoj zamišljeni krug, što znači da smo sebe i svoj život pretvorili u situaciju u kojoj smo ili u krugu ili patimo. To je ostatak primitivne svijesti gdje želimo da svi budemo isti. Budući da krug gotovo nikada ne zacjeljuje jer bi tada život bio zaljubljenost u sebe, a ego bi bio sam sebi svrha, borimo se i stalno se kroz život rastapamo u patnji jer stalno pokušavamo zatvoriti spomenuti krug.
Kada smo sretni imamo veću dušu, a kada smo uskogrudni imamo manju dušu. Kad je netko nesretan, glavni element je upravo suprotno, suosjećanje s onim pored nas. Puno literature danas govori o okrenutosti sebi i zadovoljenju svojih potreba, ali mnogi ne razumiju što to znači i u velikoj većini slučajeva ne nalaze puno jer kako se okrenuti sebi kada je cijela civilizacija sebična?!
Rješenje je upravo suosjećanje, ali ne ono farizejsko kakvo propovijeda religija, jer čim izgovorimo tu riječ, odmah nam se pojavi u mislima: moram biti dobar, moram se prisiliti na suosjećanje. To je pogrešno, odnosno ovdje to treba shvatiti kao mogućnost upoznavanja u sebe. Neke meditacijske tehnike usmjerene su potpuno na osjećan je sebe i na taj način prihvaćate bole dijelove sebe koje osjećate tijekom meditacije. Ako to ne činite opet ste u automatskim razmišljanjima koje činite svakodnevno, stalno ste u krugu koji pokušavate zatvoriti, ali nikad nećete uspjeti, na kraju smrt spriječi da ga se zatvori. Ta nastojanja su perfekcionizam koji nije život, to je bježanje od života. Zapadnjak bi odrastao ako bi počeo zaranjati u sebe bilo kroz meditaciju, analizom snova ili umjetnošću, jer imperativ života nije ljubav, već suprotno, novac kojeg je Freud davano prepoznao kao najnižu fazu razvoja, koju je doslovno zvao analna faza razvoja. Bez obzira na to što je to razvojna faza trogodišnjaka, nismo se pomakli, povukli smo se u analni radikalizam. S jedne strane, imamo liberalni fašizam poput Kanade, s druge, desno cvokotanje oružjem. Takvo stanje svijesti je zaštita pojedinca od emocija ili emocionalnog razvoja o kojem govori Jung, a prije njega Istok. Čovjek se boji iskrenog zagrljaja u kojem ne može zagrliti onog različitog u sebi koji mu je potreban za rast.
Kada postignemo bogatstvo to je opet patnja jer je um u svom sadašnjem stanju u patnji, pa što se može dogoditi kada postignemo bogatstvo osim patnje. Ukratko, gdje god da idemo i što god radimo, nosimo u sebi unutarnjeg kritizera: bolje-više, on ne staje. Tek kad prihvatimo polaritete u sebi možemo osjetiti blaženstvo koje se pokazuje kroz rad u osjećajima koji počinju rasti u solarnom pleksusu. Nekima to izaziva strah jer vole kontrolirati život i zato ga nikako ne mogu živjeti, ali ako barem na trenutak isključite svoj um, osjetit ćete, ili odmah ili nakon nekoliko mjeseci, da nešto malo po malo počinje izlaziti iz nutrine. Taj osjećaj ne možemo kontrolirati, već ga puštamo da se dogodi. Čim počnemo prisiljavati ljude da rade nešto poput onoga što rade vlade širom svijeta, ljudi su skloni ludilu ili zločinu. To je pravilo, političari ne vide da su njihova obećanja put u stvaranju ludila i uništavanju naroda, vjeruju da nešto mijenjaju, ali ako dobro pogledate, ne uspijevaju ništa promijeniti jer je svaki njihov postupak usmjeren protiv života, donošenje zakona koji brani život. Često mislimo da ljudi misle, ali je upravo suprotno, oni ostaju pri svojoj dogmi i pokušavaju dokazati svoju dogmu na isti način na koji pokušavaju pobiti drugu dogmu. Zbližite li se s takvim ljudima, nećete osjetiti ništa osim hrpe intelektualnih ispraznih fraza u kojima nema ni zrnca istine. To su ljudi koji se skrivaju iza pravila jer se boje života. Ljudi su barem danas uspjeli shvatiti da su mnogi znanstvenici i intelektualci zapravo prevaranti jer samo govore o svojim intelektualnim zidovima i zabranama iza kojih su se sakrili, gdje pokušavaju donijeti nešto racionalno i tvrdo, ali kao da se cijelo vrijeme boriš sa životom i pokušavaš zatvoriti krug na savršeniji način. To je životni promašaj. Živjeti za taj cilj je odreći se sebe i sreće, zato danas imamo toliko bolesti, jer tijelo govori da živimo pogrešno i beživotno. Um je dakle zamka puna površnih pojmova, a ono što nas može spasiti jest da odbacimo maske: ja sam bogat, ja sam političar , ja sam liječnik, ja sam znanstvenik, ja sam pisac. Jesu li ti civilizacijski razvoji približili ili udaljili ljude? Što je um, što su velike intelektualne fraze, a što čovjek, zaključite sami, odnosno suosjećati i voljeti druge možemo samo ako skinemo maske. Ne volimo ih jer su nam bitne maske i um, panično se bojimo napustiti um i prepustiti se životu.
Nikola Žuvela
