U ovo vrijeme dobro je susresti se s drugačijim pristupom vjeri i stvarnosti, posebno kod Junga, koji je i sam imao mnogo mističnih iskustava:
“Bojim se da za takvo stanje nisu odgovorni samo neznanje i nemoć pojedinca, nego i opća mentalna naobrazba Europljana…Dakle, ne govorim o najdubljem i najboljem razumijevanju kršćanstva, nego o površnosti i kobnom nerazumijevanju, koje svi primjećuju. Imitatio Christi (Nasljedovanje Krista), odnosno zahtjev da se slijedi primjer i postane sličan njemu, trebao bi težiti razvoju i uzdizanju vlastitog unutarnjeg čovjeka, ali to ne čini površni vjernik, sklon gotovim uzorcima vjere koju pretvara u izvanjski predmet obožavanja, koji upravo zbog tog obožavanja ne uspijeva prodrijeti u dubinu duše, kako bi je preobrazio u cjelinu…Tako božanski posrednik stoji poput slike vani, dok čovjek ostaje fragment, netaknut u svojoj najdubljoj prirodi. Naime, Krista se može nasljedovati do stigmatizacije, a da se imitator uopće ne približi uzoru i njegovom pravom značenju. Naime, nije riječ o pukoj imitaciji koja čovjeka ostavlja nepromijenjenim i stoga samo umjetnom tvorevinom. Zabluda o samo vanjskom nasljedovanju Krista (imitatio Christi) pojačana je europskom predrasudom zbog kojeg se zapadno mišljenje razlikuje od istočnoga.”
Zapadnjak je očaran s “deset tisuća stvari”; vidi samo pojedinačno, potpuno je podložan svome “ja” i stvarima, nije svjestan dubokih korijena svega postojećeg. Domorodac, s druge strane, svijet pojedinačnih stvari, pa tako i sebe, doživljava kao san, a njegovo je biće ukorijenjeno u tlo, što ga toliko privlači da je njegova veza sa svijetom ograničena na ono neshvatljivo. Zapadni stav, s naglaskom na objektu, nastoji “model” Krista ostaviti u njegovom objektnom obliku, lišavajući ga tako tajne veze s unutarnjim čovjekom. Jung govori da je Krist simbol Jastva ili cjelovitosti psihe koju nalazimo u snovima Zapadnjaka.
“Uzor Krist preuzeo je na sebe grijehe svijeta, ali ako je taj uzor potpuno izvana, onda je i grijeh pojedinca izvana, pa je taj pojedinac fragment više nego ikad, budući da mu površno nerazumijevanje omogućuje jednostavan način da doslovno “prenese” svoje grijehe na Krista. I tako on izbjegava dublju odgovornost, što je protivno duhu kršćanstva. Ako su najveća vrijednost (Krist) i najveća bezvrijednost (grijeh) vani, duša je ispražnjena: nedostaje joj ono najdublje i najviše. Istočno (osobito indijsko) mišljenje je drugačije: sve je najviše i najdublje u transcendentalnom subjektu. Ovo neizmjerno povećava značenje atmana, Jastva. Kod Zapadnjaka, međutim, vrijednost sebe pada na nulu. Otuda opće podcjenjivanje duše na Zapadu.” Ako bolje pogledate ovu Jungovu definiciju jasno vam je da duša nema nikakav značaj kako u materijalističkoj predodžbi stvarnosti tako niti u kršćanstvu jer ona je umanjena u odnosu na Boga, dok je na Istoku ona srž samog događanja i mjesto gdje se utjelovljuje atman ili Jastvo.” Jung
Ovaj aspekt prirode je jako bitan pa čak i u psihoterapiji i odnosima. U psihoterapiji je bitna jer većina ljudi u terapiji ne može započeti svoj problem tako da dušu stavlja kao najvažniji sadržaj unutar sebe, dok u odnosu partneri koji mogu staviti duševni sadržaj u prvi plan onda znaju da su nesporazumi ustvari najvažniji aspketi otkrivanja unutrašnjih sadržaja. Zato je stavljanje duše u središte spoznaje početak stavljanja duševnih sadržaja u središte bivstovanja najvažniji iskorak koji mijenja ishodište potrage sebe.
“Isključivo religiozna projekcija može dušu lišiti njezinih vrijednosti, te se zbog neispunjenosti više ne može dalje razvijati i čovjek ostaje u nesvjesnom stanju. Pritom se pada u zabludu da je uzrok svih nesreća negdje vani, a ljudi se više ne pitaju kako i gdje su tome pridonijeli. Duša im se čini toliko beznačajnom da je jedva smatraju sposobnom za zlo, a kamoli za dobro. Ali ako duša više nema nikakvu ulogu, vjerski život stoji na vanjskim predodžbama o stvarima i nevažnim trikovima. Kako god zamišljali odnos između Boga i duše – jedno je sigurno: duša ne može biti ništa sama za sebe, već ima dostojanstvo bića koje je obdareno sposobnošću odnosa prema božanstvu….Dogmatski određena besmrtnost duše uzdiže je iznad prolaznosti tjelesnog čovjeka i daje joj nadnaravna svojstva. Time ona u značenju višestruko nadilazi svjesnog smrtnika, tako da kršćanin na dušu zapravo ne bi trebao gledati kao na nešto “samo”.
Jung nam želi reči da je vjerniku važan samo vanjski lik poput Isusa i tako on kao arhetip ne može utjecati na svijest pojedinca, on je kao kakav kip i tako ne možemo dodatknuti sadržaj arhetipa Isusa ili Jastva. Jung kaže: “Stoga se može dogoditi da kršćanin, koji vjeruje u sve svete likove, ostane nerazvijen i nepromijenjen u najskrivenijem dijelu duše, jer je sav njegov Bog “nepoznat” i on ga ne doživljava u svojoj duši.”
U alkemiji je taj sadržaj bolje shvaćen i više djeluje u transformaciji:
“Treba razumjeti da mysterium magnum (veliki misterij) ne postoji sam po sebi, već se uglavnom stvara u ljudskoj duši. Tko to ne zna iz iskustva, može biti učen teolog; no o vjeri nema pojma, a o odgoju ljudi još manje. Optužuju me za “apoteozu duše”. Ja to nisam učinio – to je bio Bog! Nisam pjevao o religioznoj funkciji duše, nego sam iznio činjenice koje dokazuju da je duša naturaliter religiosa (prirodno religiozna), to jest da posjeduje religioznu funkciju: tu funkciju nisam ja izmislio niti joj išta pripisao, nego stvara ga ona sama bez tuđih mišljenja ili uputa. U tragičnoj zabludi ovi teolozi ne vide da to ne dokazuje postojanje svjetla, već postojanje slijepih ljudi koji ne znaju kako bi njihove oči išta vidjele. Na kraju treba napomenuti da nema smisla hvaliti i propovijedati svjetlo ako ga nitko ne vidi. Naprotiv, bilo bi potrebno poučiti ljude umijeću gledanja. Poznato je da je previše onih koji ne mogu uspostaviti vezu između svetih likova i vlastite duše; naime, ne uspijevaju vidjeti kako u vlastitom nesvjesnom biću drijemaju odgovarajuće slike i koliko su one žive. Da bi ova unutarnja vizija bila moguća, mora biti utrt put sposobnosti gledanja. Kako to postići bez psihologije, odnosno bez kontakta s dušom…” Jung je rekao da je najzdraviji duhovni cilj individuacija – pokušaj da postanemo sve potpunije i istinski ono što u biti jesmo. Postajanje svjesnim naših nesvjesnih motivacija, strahova i čežnji, proces je koji traje cijeli život. Prvi aspket zablude na tom putu je umišljaj da sam ja Bog, a drugi je fundamentalizam. Naš zadatak je staviti duševne sadržaje od svojih emocija do snova i vizija u prvi plan, te otkriti svoj vlastiti mit koji vas pokreče na promjenu. Možda je to kršćanski mit, ili Budhin put, možda je to sasvim obični mit o Kralju Ribara, ali na njemu je nužno da ga otkrijete i vidite kako vas vaš osobni mit određuje i vodi kroz život prema završetku mita gdje je rješenje kojem teži vaša duša.
Nikola Žuvela
Nova knjiga
