Iako 40 posto Nijemaca uzima antidepresive, iako Nordijci imaju velike probleme s alkoholom, istraživanja o najsretnijim ljudima kažu da oni žive na sjeveru Europe. Ipak, istraživanje ne govori da su emotivno nesposobni uspostavljati kontakte s drugim ljudima gdje je ljubaznost zamjena za suosjećanje, da su dehumanizirani, s najvećim stopama razvoda i da su kolijevka najvećih nastranosti koje nastaju iz potiskivanja Erosa i emocija. Jungovski rečeno, imaju potisnutu emotivnu funkciju dok intelektualnom funkcijom kompenziraju karakterne manjkavosti. S druge strane, enormni rast upotreba droga, gdje se zadnjih godina bilježe najveće zapljene droga, pokazuju da ti Europljani pod utjecajem sindroma Petra Pana, o kojem ćemo govoriti u nastavku teksta, ustvari prezentiraju spin o sreći gdje “imati umjesto biti” ustvari predstavlja: pošto je novac inferiorna funkcija većine ljudi, s njime prikrivamo stvarno psihičko stanje.
Gornje brojke o 40 posto stanovništva, te upotreba alkohola i droga govore kako završava obrazovno-znanstveni ateizam.
Ministarstva o sreći isto tako su izmišljotina Zapada koji protura ideju da država treba dati sreću ljudima. S druge strane, država je ta koja daje slobodu, ne može je postići pojedinac, a sve više Europljana kada plaćaju u kešu dobivaju opomene porezne jer se usuđuju svoj zarađeni novac trošiti na način kako oni žele. Laž o Zemaljskom raju ustvari je mitologija nedoraslog Petar Pana koji traži, kao i Goetheov Faust svog Mefista u drugome pokušavajući pobjeći od sebe.
Ova masovna pojava ovaca koja jedna za drugom padaju s litice poput hipnotizirane gomile, naivno želi zaobići duševni razvoj ili ignorirati zakonitosti psihe koja prirodno teži unutarnjem razvoju. Hegel je upozoravao da obrazovanje jedino može biti obrazovanje ako se bavimo dušom. Zapad je i to uspio izmijeniti, on je kvantitetu materijalističkih predrasuda pretvorio u znanje, istodobno se čudeći kako to da obrazovni ljudi i dalje idu u rat. Prodali su demokraciju kao oblik slobode neukima i nepismenima tako da su im omogućili Disneyland ili slobodu kupovanja bezvrijednih stvari, a prava su im figurativni pojam koja prosječni čovjek ne razumije.
Alan Badiou, filozof kaže: “Etika je ideološka upravo po tomu što čovjeku dopušta biti isključivo animalno biće koje ima prizemne interese; koje pati, uživa i čuva svoje; koje se uskogrudno odriče ideala u ime sigurnosti i uhljebljenosti; koje pokorno šuti i izvršava naloge za cijenu protekcije moćnijih i utjecajnijih; vjeruje u obećanja sposobnih što se hvale reformama i stupnjevitim napretkom koji se statistički mjeri u sitnim postotcima. To je, naprosto, životinja koju uvjeravaju da ima “Pravo”, koje se odasvud brižno štiti i promiče, kao pravo: govora, mišljenja, glasanja, vjere, ukusa, spolnog opredjeljenja, stjecanja imutka, tržišnog natjecanja, obrazovanja, otvorene kritike i prosvjeda… i koječega još. Životinja koju zavode ideološkom manipulacijom unutar diskursa o njezinim, tobože, nepovredivim pravima. Etika na taj način postaje podesno sredstvo za opravdavanje zla u suvremenom svijetu, točnije, ona nudi ideološki poželjnu, općeprihvaćenu sliku zla kojom se maskira stvarno zlo na djelu. Stoga je etički govor o zlu zapravo paravan u službi realnog zla koje se prešućuje i ostavlja netaknutim.”
Korijen problema je u sindromu Petra Pana. Negativni aspekti puer aeternusa koriste se za upućivanje na određenog mladića koji predugo ostaje u adolescenciji i obično u kombinaciji s prevelikom ovisnošću o majci. Prirodni odgovor majke je da zaštiti svoje dijete, međutim, kada se dijete predugo drži u udobnosti gnijezda, ono se ne može suočiti sa životnim kušnjama i nevoljama kada odraste. On, dakle, bježi od hladnog okrutnog svijeta i traži svoje djetinjstvo pod hranjivim i zaštitničkim krugom majke. To je nesvjesno iskušenje da se vrati u maternicu. To stvara kompleks majke.
To je Europa, ona želi zaštiti, ali istodobno uništiti junaka, svaki pokušaj da dijete odraste kažnjava se zakonima kako bi imali društvo koje hrani injekcijama sankcioniranja zločestog dečka. Što učiniti s nedoraslim djetetom? Marie-Louise von Franz koja kaže da bi “samo trebali prestati sanjati, zaposliti se i smiriti se u redovnom odgovornom životu”. Hillman kaže suprotno, da su njihovi snovi i inspiracija potrebni svijetu. Također kaže da će, ako prestanu maštati i stvarati, nešto bitno u njima umrijeti; “Svijet će ubiti njihov dar”.
Price kaže: “U djetinjstvu sam imao primjere muškaraca koji su odustajali od svojih snova dok su odrastali… Ali ja sam zaokupljen, kako bih to rekao, inspirativnim idejama, slikama i jezikom. Gledajući oko sebe, čini mi se da bi svijetu trebalo malo više vizije, više ljepote, pažljivijeg gledanja….Neka bude više Puera, više Petra Pana, više pjesnika i umjetnika, više ekscentrika opsjednutih ljepotom. Moramo pronaći izlaz iz ove besmislene pustinje”. Aldousa Huxley kaže: “Tajna genija je nositi duh djeteta u duboku starost, što znači nikada ne izgubiti svoj entuzijazam.”
O sindromu Petra Pana Graham Pemberton kaže: “Sve to dovodi do oblika neuroze koji se opisuje kao ‘privremeni život’… uvijek postoji fantazija da će se nekada u budućnosti dogoditi prava stvar… stalno unutarnje odbijanje da se posvetite trenutku”.
Ovu neurozu često prati, u manjoj ili većoj mjeri, kompleks spasitelja ili Mesije, s tajnom mišlju da će se jednog dana moći spasiti svijet; da će se naći zadnja riječ u filozofiji, ili vjeri, ili politici, ili umjetnosti, ili nečem drugom. To može napredovati do tipične patološke megalomanije ili mogu postojati manji tragovi toga u ideji da nečije vrijeme ‘još nije došlo’. Jedina situacija koje se takav tip čovjeka užasava je da bude vezan za bilo što. Postoji strahovit strah od priklještenja. Kako bi se uravnotežila sva ta negativnost postoji pozitivna kvaliteta sindroma, a to je “određena vrsta duhovnosti… Mnogi imaju šarm mladosti… (Oni su) vrlo ugodni za razgovor; obično imaju zanimljive teme za razgovor i imaju okrepljujući učinak na slušatelja; ne vole konvencionalne situacije; postavljaju duboka pitanja i idu ravno prema istini; obično traže pravu religiju, potragu koja je tipična za ljude u kasnoj tinejdžerskoj dobi. Obično se mladenački šarm puer aeternusa produži kroz kasnije faze života.
Činjenica je da je Europa opsjednuta Petar Panom jer Jungova definicija u odnosu na Freudovog Narcisa bolje odražava stanje duha Europe. Petar Pan je zaigran, on kupuje avione, tenkove, topove, Narcis nije baš taj tip, on uživa hedonistički. Petar Pan je i duhovan. Pogledajte poplavu self-helpa ili guruovskih pokreta ili nacionalističkih pokreta širom Europe koji izgledaju kao kult. Znanstvenici slijepi na ove pojavu i kao noj drže glavu u pijesku i ne mogu vidjeti opsjednutost koja je kao rak rana dobila svoj ponovni oblik u novoj zvijeri u obliku duha rata koji se nadvio nad svijetom. Nevjerojatno je da i nakon ludila pandemije ne možemo vidjeti da smo opsjednuti, da je od 18. stoljeća kad nam je nametnuta religija razuma pokazala da smo potpuno bespomoćni, ali opsjednutost Petra Pana je duboka, njegov Mefisto ili vrag se ne može vidjeti u njedrima duše i zato ćemo ponovno proživjeti budalaštine ignoriranja kao i svaki put u povijesti.
Nikola Žuvela
Nova knjiga
