Kako bi dočarao ovisničku “veliku” ljubav, pokazat ću je primjerom. Andrej je pronašao svoju ljubav u godinama kada su ideali veliki i kada je srce otvoreno, završetak srednje škole i početak fakulteta. Ono o čemu je sanjao se i dogodilo, nije ga zanimao svijet samo ljubav koja je bila njegova preokupacija. Kada je primao pisma od Natalije za njega je to bio jedini svijet. Ljubav je smatrao svetom i vrijednom borbe. U jednom pismu pred kraj veze kaže: Volio sam te i još te volim, bio sam spreman učiniti sve za tebe, mislio sam da je taj osjećaj uzajaman. Kako je sve krenulo nizbrdo? Tko je isključio struju života? Zašto taj trenutak nije mogao potrajati? Taj trag u beskraju. Volio bi voljeti tebe, ali izgleda da volim ideal ljubavi, osjećam da te gubim i da je došao trenutak kada odlaziš. Moje riječi te ne mogu vratiti. Zašto ovaj osjećaj nije dovoljan, tko je taj drugi i zašto tvoja obećana ljubav, tvoja riječ da me voliš više ne vrijedi….
No, kako to biva, Natalija je otišla s drugim, slomljeno srce nije zalječio, a na terapiji je uvidio da i nakon 15 godina postoje tragovi slomljenog srca.
Za neke je ljubav sveta, za mnoge nedosanjani san, a mali broj je njih koji zađu u ove projekcije i vide svoju drugu polovicu u sebi što im omogućuje da stvarno vole i da susreću one s kojima dijele trenutak istine u iskrama intuicije. Beskrajni odsanjani snovi napokon se bliže stvarnosti i vide se obrisi onog što ljubav jest. Suprotnosti se spajaju, razlike nestaju, duša diše u stvarnosti, žeđ gladnog zmaja pronalazi utjehu, epifanija je dosanjana. Bilo je to lijepo vrijeme voljenja. Tko je htio osjetio je, putnik i boem idu zajedno prema svojem ispunjenu dok se statisti smiju u sigurnim lukama u kojima promatraju siluete neiživljenog života. Biti rijeka koja se ne zaustavlja na krajevima korita gdje spavaju prošle ljubavi već se uljeva duša u more u kojem čežnja za većim prevladava. Put je to koji otkriva beskrajna prostranstva, a svako zastajkivanje i okljevanje otvara ponore patnje. Oni su podsjetnici da je besmisleno živjeti na pučini, promatrači umiru u sigurnosti. Mladi su već stari, neki su u dalekim godinama mladi, osjećaju note duše koja se oslanja na melodiju tišine. Ono staro je preusko i idealizirano, tamo je bila projekcija, ideal, a ne osoba. Taj odnos je igrao ulogu zaljubljenosti u sebe, ne postoji u prvim ljubavima osoba jer da je ona postojala bila bi to stvarna ljubav. Odrastanje se traži u prostranstvu, a ne u uskim granicama i strahovima u kojima nismo mogli reći TKO SAM.
Nikola Žuvela
