Strast nas tjera na mnoge djela, a emocije na van pokazuju što ta strast uzrokuje. Neke emocije uništavaju naše nezadovoljstvo, a neke nam daju snagu za život i zadovoljstvo. No, ono o čemu malo znamo je da emocije nastaju na temelju naših stavova, uvjerenja koja kreiraju naše mišljenje.
Neke nas emocije potiču na napredak, neke nam postupno uništavaju zadovoljstvo, a druge nam oduzimaju snagu. Prisjetimo se grčke riječi eudaimonia koja se prevodi kao “sreća” i uključuje napredak, ispunjenje i postignuće. Ljubav usmjerena na zadovoljstvo drugih ljudi, suosjećanje usmjereno na njihovu patnju, u mislima i djelima, primjeri su dobrih emocija koje nam pomažu stvoriti sreću. Opsesivna želja, pohlepa i mržnja primjeri su iscrpljujućih emocija. Kako možemo razviti konstruktivne emocije dok se oslobađamo destruktivnih emocija?
Unatoč bogatoj terminologiji koja se koristi za opisivanje širokog spektra mentalnih događaja, tradicionalni jezici budizma nemaju novu riječ za emocije. To je vjerojatno zato što su, prema budizmu, sve vrste mentalnih aktivnosti, uključujući racionalnu misao, povezane s nekom vrstom osjećaja, kao što su zadovoljstvo, bol ili ravnodušnost. Najafektivnija stanja, poput ljubavi i mržnje, pojavljuju se zajedno.
Umjesto da pravi razliku između emocija i misli, budizam se više bavi razumijevanjem koje vrste mentalnih aktivnosti pridonose vlastitom i tuđem zadovoljstvu, a koje su štetne. To se zapravo slaže s onim što kognitivna znanost kaže o mozgu i emocijama. Svaki dio mozga koji se poistovjećuje s određenim aspektom emocija poistovjećuje se i s aspektima kognicije. U mozgu ne postoje “centri za emocije”. Mreže neurona koji provode emocije potpuno su isprepletene s onima koji provode kogniciju. Takav anatomski raspored slaže se s budističkim mišljenjem da su ti procesi neodvojivi: emocije nastaju u kontekstu misli i djelovanja, a gotovo nikada odvojeno od drugih aspekata našeg iskustva.
Valja napomenuti da je to u suprotnosti s Freudovom teorijom, koja smatra da se jaki osjećaji, poput ljutnje i ljubomore, mogu pojaviti bez nekog posebnog kognitivnog ili konceptualnog sadržaja.
Utjecaj emocija
Riječ emocija dolazi od latinske riječi emovere, što znači izazvati emociju, uzbuditi se, a označava bilo koji osjećaj koji prolazi kroz um, bez obzira radi li se o štetnoj, neutralnoj ili pozitivnoj misli. Emocija utječe na um i potiče ga da usvoji određenu perspektivu, određeni pogled na stvari. Ne mora nužno podrazumijevati iznenadni afektivni izljev emocija u umu koji je po svojoj definiciji bliži onome što znanstvenici proučavaju kao emociju.
Najlakši način za razlikovanje naših emocija je ispitivanje njihove motivacije (mentalni stav i svrha) i njihovih rezultata. Ako neka emocija jača naš unutarnji mir i traži dobro u drugim ljudima, ona je pozitivna ili konstruktivna; ako uništava naš mir, duboko uznemiruje naš um i želi naštetiti drugima, negativna je ili bolna. Što se tiče posljedica, jedini kriterij je dobro koje činimo ili patnja koju prouzročimo svojim mislima, riječima i djelima, kako sebi tako i drugima.
Time se, primjerice, razlikuje ogorčenje uzrokovano nepravdom od ljutnje motivirane željom da se nekoga povrijedi. Ljudi traže problem vani, pa nas je tako od ropstva i dominacije, gledajući povijesno demonstracije i borba gdje smo izvana mijenjali svijet okončavali nepravdu.
Kao što je tibetanski pjesnik Shabkar rekao: “Onaj tko suosjeća ljubazan je čak i kad je ljut; tko ne suosjeća ubit će čak i kad se smije.

Nikola Žuvela