Ljubav i posjedovanje

Osjećaj imanja se ne zasniva na zdravom razumu i istovremeno “imanje” u naÅ¡oj kulturi je bit prema kojem nas se vrednuje.

Meister Eckhart, mistik iz 12. st., smatrao je da je uvjet za dostizanje duhovnog bogatstva i snage, ništa ne imati i biti otvoren i prazan, ne dopustiti da nam ego prepriječi put. Mi živimo prema imanju iako je biti, puno bitnije za razvoj osobnosti jer nam proširuje pogled i donosi nam mogućnost za odnos. Ova kultura donosi i obrazovanje koje je proizvodno, okrenuto na imanje i ono stvara budućeg radnika. Kako je Hegel još davno rekao da obrazovanje koje ne ide na obrazovanje duše nije znanje.
Onaj najfiniji vid imanja jest imanje ljubavi. Ljubav je neuhvatljiva. Ona je kao božica koju nitko nije vidio. U stvarnosti, ona je samo čin voljenja. Ona je produktivna, afirmativna i ona je istovremeno uživanje u osobi, slici, cvijetu i ideji. Ona oživljuje i ona je samoobnavljajuća.
PoÅ¡to je za ljude ljubav imanje, gdje je davanje posjedovanje, mnogi ne mogu vidjeti da se na tom principu sastoje odnosi. Recimo, jedna žena kaže muÅ¡karcu da joj pomogne u njenom poslu tako da ona koristi njegov radni prostor. On joj je rekao da je to njegov posao i njegov prostor. Požalila se prijateljici i rekla kako je krut i nepristupačan. Iako je čovjek teÅ¡kom mukom izgradio svoj posao, ova žena je pristupila iz već uvriježenog i opće prihvaćenog stava da je ovaj muÅ¡karac sebičan i Å¡krt. Dakle, ako si svoj i imaÅ¡ svoju viziju, to je za većinu koja živi u mentalitetu imanja – sebičnost, dok s druge strane ne vide da su ustvari sebični, manipulativni i koriste svoje emocije, blagost i nježnost za najokrutnije namjere. Svatko tko je izgradio svoj posao zna koliko je morao proći svojih unutarnjih padova i proboja i da netko tko to ne vidi i ne cijeni uÄ‘e u energiju prostora s tim stavom jasno je da bi posao propao jer osoba s mentalitetom imanja ide za tim da uniÅ¡ti konkurenciju, ona ne može dijeliti i uvećati dobiveno.

Drugi primjer su tri osobe koje su odlučile otvoriti posao. Kada je posao krenuo posvađali su se tko će biti šef. Dakle, mentalitet imanja preuzima primat i u većini takvih odnosa pokaže se stvarno stanje, a ono je pravilo, ne izuzetak jer za ljubav osoba mora proći mnogo refleksija sebe da bi mogla biti moguća.

Ovaj problem se preljeva i na odgoj djece. Otvoreno je pitanje koliko ljudi zaista vole svoju djecu. Jedno istraživanje je pokazalo da se na djeci vrši toliko sadističkih napada, od fizičkih do psihičkih pa je zaista pitanje da je voljenje djece izuzetak, a ne pravilo. Isto se može reći i za brak, odnosno izuzetak su supružnici koji se vole. Mi ljubavlju zovemo sve društvene konvencije, ekonomski interes, interes prama djeci kao i mržnju i strah. Sve to zovemo ljubavlju. Ipak, danas su neki ljudi postali svjesni da seksualna privlačnost ne znači ljubav, odnosno da je većina seksualnih odnosa zasnovana na igri moći, a ne na dijeljenju ljubavi, koje zbog toga i nema i o tome se ne može javno govoriti. Taj pogled na ljubav nam je donio prečestu promjenu partnera iako njihova promjena ne donosi učestalije voljenje. Zaljubljenost se shvaća kroz imanje jer jedna i druga osoba pokušava pokazati svoje vještine kao imanje da bi je drugi partner primijetio što ljepše i u boljem svjetlu. Ipak u tom procesu energija u zaljubljenosti, barem koliko traje, jest pravo bivstvovanje.
Ako shvatimo da je zaljubljenost trenutak sadašnjosti u kojem jedino možemo biti, a da je imanje život u budućnosti i posjedovanju, na pravom smo putu da shvatimo bit života. Ako želimo napredovati kao društvo javno treba reći da smo mi društvo posjedovanja, bezosjećajno u kojem velika većina ne može voljeti. To bi bio dobar početak i mogućnost da onda obrazovanje i odnose stavimo u prvi plan gdje možemo postaviti standarde za budući život. Bavljenje duhovnošću je pogrdna riječ koja implicira nešto što je uvrnuto, a ona je okrenuta integraciji dijelova osobnosti koje nude kvalitetu života. Pohlepa i imanje su stanje emocionalnog razvoja djeteta od osam godina i na tom stanju se razvijaju odnosi, ali velika većina misli da to nije istina, iako samo par postotaka stanovništva zanima refleksija, ljudi misle da se bez nje može postići odnos. Tko ne radi na refleksiji sebe, taj je u posjedovanju i ne može razvijati odnose. Refleksija sebe nudi nam pomak u svijesti i viđenju sebe, bez koje odnos ne može dobiti onu sol života, mogućnost da sidro padne na dno i zadrži dvoje na okupu.

Nikola Žuvela