Razlog zašto ne razumijemo snove je taj što ne razumijemo jezik nesvjesnog ili unutarnjeg. Slike koje vidimo u snu ne možemo povezati s onim što vidimo svakodnevno, a to su naši stanovnici duše koji žive u dubokoj nesvijesti, a danas ih nazivamo novim imenima: ekonomska kriza, nepovezanost, ovisnost, tablete, pojava ideologija koje su nas opet preplavile poput virusa. Zapadnjak vjeruje da je razuman, ali ne može protumačiti te promjene jer mu je unutarnji život stran.
Zapadni čovjek misli da je pobjegao od sebe samo zato što žive slike duše naziva drugim imenima. I ne samo to, on se smije drugim civilizacijama kojima je najvažniji odnos prema simbolima i mitu. Zapadnjak u svojoj Sjeni ne vidi da je tim potiskivanjem sebi stvorio vlastitu demonsku prirodu, koju nalazi u susjednim zemljama. Jung kaže: Živeći ovako usred Europe, mi Švicarci se osjećamo ugodno udaljeni od gadnih para koje proizlaze iz močvare njemačke krivnje. Ali sve se to mijenja onog trenutka kada, kao Europljani, kročimo na drugi kontinent ili dođemo u kontakt s nekim orijentalnim narodom. Što da kažemo Indijcu koji nas pita: ‘Želite nam donijeti svoju kršćansku kulturu, zar ne? Smijem li pitati jesu li Auschwitz i Buchenwald primjeri europske civilizacije?’ […] Europu svijet doživljava kao kontinent na čijem su tlu izrasli sramotni koncentracijski logori…”
Svijet se naoružava, negiranje psihičkog vraća nas u brbarsko stanje postojanja, zvijer je opet probuđena, ljudi su gladni rata. Zato je dobro ovu pojavu nazvati djelovanjem Sjene, virus fašizma opet se kotrlja u našem dvorištvu. Da, ljudi ipak nisu tako dobri, pitanje je kada ćemo se osvjestiti jer se neprestano kotrljamo na istim stepenicama. Jung je upozoravao da se kao čovječanstvo neprestano nalazi na rubu provalije. Ne možemo vidjeti da se radi u unutarnjim sadržajima, što ih više negiramo postaju opasniji.
Čovjek ne zna tko je i što nosi u sebi. Sve dok ne uvidimo da su naše emocije ljutnje i straha samo stari bogovi koji su, kako reče F. Nietzsche: Anitčki ljudi su bili bliži svojim emocijama jer su bili bliži svojim bogovima.” U nama se odvija borba bogova i demona koji danas predstavlja država koja svakih nekoliko desetaka godina pošalje svoje podanike u rat i smrt. Prema Jungu: Gubitak instinkta samoodržanja može se mjeriti ovisnošću o državi… . Ovisnost o državi znači da se svatko oslanja na sve druge (=državu) umjesto na sebe. Svaki se čovjek drži za drugoga i uživa u lažnom osjećaju sigurnosti, jer jedan još uvijek visi u zraku čak i kada visi u društvu deset tisuća drugih ljudi. Jedina razlika je u tome što čovjek više nije svjestan vlastite nesigurnosti. Sve veća ovisnost o državi sve je samo ne zdrav simptom; to znači da je cijela nacija na poštenom putu da postane stado ovaca, stalno se oslanjajući na pastira da ih tjera na dobre pašnjake. […] Stabilan rast države blagostanja bez sumnje je vrlo dobra stvar s jedne točke gledišta, ali s druge je sumnjiv blagoslov, jer lišava ljude njihove individualne odgovornosti i pretvara ih u dojenčad i ovce. […] …jednom kada je čovjek odsječen od hranjivih korijena instinkta, on postaje vjetar svakog vjetra koji puše. On tada nije ništa bolji od bolesne životinje, demoralizirane i degenerirane, i ništa osim katastrofe ne može ga vratiti zdravlju. Kada instikte i emocije počnemo doživljavati kao dio sebe kao žive supstance, tada smo na pravom putu do spoznaje u suprotnom poptuno smo odvjeni od svojih korijena. “Ovo stanje može lako dovesti do histerične disocijacije osobnosti, koja se u biti sastoji… u želji da se preskoči vlastita sjena, i u traženju svega mračnog, inferiornog i krivog u drugima. Stoga se histeričar uvijek žali što je okružen ljudima koji ga ne znaju cijeniti i koje pokreću samo loši motivi; od strane… gomile podljudi koje treba istrijebiti do kraja kako bi Superman mogao živjeti na svojoj visokoj razini savršenstva. Sama činjenica da se njegovo razmišljanje i osjećanje odvija ovim putem jasan je dokaz inferiornosti u djelovanju. Stoga su svi histerični ljudi prisiljeni mučiti druge, jer nisu voljni povrijediti sebe priznavanjem vlastite inferiornosti. Ali kako nitko ne može iskočiti iz svoje kože i riješiti se samog sebe, svugdje stoje sebi na putu kao vlastiti zao duh – i to je ono što zovemo histerična neuroza. Sve te patološke osobine – potpuni nedostatak uvida u vlastiti karakter, autoerotsko samodivljenje i samopouzdanje, ocrnjivanje i teroriziranje bližnjih…, projekcija sjene, laganje, falsificiranje stvarnosti, odlučnost da se impresionira,.. blefiranje i prijevare – sve je to bilo ujedinjeno u čovjeku (Hitleru) kojemu je klinički dijagnosticiran [1918. godine na psihijatrijskom odjelu rezervne bolnice IV u Pasewalku od strane židovskog liječnika, dr. Karl Kroner] da je histeričar [koji pati od ‘histerične sljepoće’], a kojeg je čudna sudbina izabrala da dvanaest godina kasnije bude politički, moralni i vjerski glasnogovornik Njemačke. Je li ovo čista prilika?…Nitko osim Nijemca ne bi mogao osmisliti takvu figuru [kao što je Goetheov Faust], tako je intrinzično, tako je beskrajno njemačko. U Faustu vidimo istu ‘glad za beskonačnim’ rođenu iz unutarnje kontradikcije…, isto eshatološko očekivanje Velikog ispunjenja. […] Faust… je rascjepljen i postavlja ‘zlo’ izvan sebe u liku Mefistofela… . […] On ostaje njemačka ideja ljudskog bića, a samim tim i slika – pomalo pretjerana i iskrivljena – prosječnog Nijemca.Bit histerije je sustavna disocijacija… . […] U pravilu postoji nevjerojatno neznanje o sjeni; histeričar je svjestan samo svojih dobrih motiva… . Nepoznavanje svoje druge strane stvara veliku unutarnju nesigurnost. […] Ovaj osjećaj nesigurnosti izvor je psihologije histeričara o prestižu, njegove potrebe da ostavi dojam, da se razmeće svojim zaslugama i inzistira na njima, njegove neutažive žeđi za priznanjem, divljenjem, dodvoravanjem i čežnje da bude volio.Po mom mišljenju, povijest posljednjih dvanaest godina je dijagram slučaja histeričnog pacijenta.” Jung.
Nikola Žuvela
nikola@vedski-jyotsih.net
