Anima raste od Lilit, Eve, Helene, Marije do Sofije. Baš kao što ego koji je u središtu kruga mora doći do rubova kruga ili mandale da bi vidio cjelinu poput Sofije. Lilith je egoistična, narcisoidna, demonska i bori se samo za sebe, poput ženskog pokreta koji se bori protiv majčinstva i osuđuje ga. Želi biti slobodna i bez obaveza, ali ona je Palčica iz Petra Pana, ali u zagrljaju zakona razvija oštrinu Marsa poput Artemide kada je pritisne razočaranje u ljubavi i kada svoje razočaranje mora usmjeriti prema nekome.
Lilith je predstavljala slobodnu ljubav, ali kao i svaka osoba koja želi ljubav, ona želi nekoga za stalno. Ali njezina je projekcija sprječava u tome. Kad je ovisna o dječjem stavu, samo joj Petar Panovi dječaci dolaze i ostavljaju je. Nesvjesno želi biti voljena žena, svjesno ne želi obaveze, pa takvu Sjenku nalazi u svom partneru. Lilith je danas teška jer je izgubljena, a sloboda koju predstavlja zapravo je samo jeftini hedonizam bez smisla.
Eva je već majka i žena koja nema muža, odnosno Adam je današnji čovjek koji nema svoje mišljenje, pa umjesto odluke donosi ga Eva.
Helena se već razvila, pokušava shvatiti opseg zaljubljenosti poput Afrodite i igra se, želi biti u drami ljubavi. Maria već pokušava ostvariti više ideale, ali je u opasnosti staviti druge ispred sebe.
Samo je Sofia slobodna, samosvjesna žena koja traži cjelovitost i koja je izvan kaosa svojih prethodnica jer balansira suprotnosti, a to je remek-djelo. Može živjeti sama, ali i biti u vezi. Ona raspoznaje ili asimilira Animus. To je budućnost čovjeka, taj ideal Bogočovjeka, odnosno bez Anime nema individuacije.
Sve žene stoje jedna do druge, Lilith, Eva, Helena, Maria i Sofia. U mitovima se žena opisuje kao moćna, dok je suprotno, današnja žena je bez te moći. Ova žena je nestala iz javnog prostora jer tu ima rijetko koja kreativna žena. Jung je u mnogim ženama probudio snagu za psihoterapiju ili, kako je on znao reći, žensku psihologiju, zbog njega su završile psihoterapiju, budući da je u njima jaka žena koja je nakon njegove smrti radila i širila spoznaje koje se kriju u našim .oh duša ili Anima.
Alkemičari predstavljaju žensku duhovnost, dok je religija muška, ispunjena pravilima i solarnim učenjima, puna svjetla gdje je sjena ili kamen spoticanja istjerana. Jung je rekao da je alkemija sjena kršćanstva. Bez Hestije ili duhovne žene koja ne pripada nijednoj vjeri već samo svom unutarnjem glasu koji je vodi prema sebi, kao društvo nećemo moći naprijed jer ovaj sadašnji solarni sustav pun zakona i ratova nema budućnost.
Rješenja nisu daleko. Spremni su za one koji znaju slušati i prepoznavati poruke koje dolaze iz duše. Greška je u tome što vjera guši ono što je naše ili ono što su naši osjećaji, što gazi pojedinca koji se pretvara u nešto zlokobno poput magarca, koji ulazi u crkvu ili na fakultet s automatskom puškom. Ako bolje pogledate, obično ti pojedinci napadaju dva boga ovoga svijeta: obrazovanje ili vjersku zajednicu.
To je dio osobnosti koji je potisnut u Sjeni tako da se duša ne može vidjeti.

Anima prikazuje one mračne i svijetle emocije koje ne možemo spojiti u sebi jer nas zbunjuju, daju nam puno zbunjujućih informacija koje su preteške za jednostrane poglede i koje zahtijevaju formu i potiskivanje. Kao i snovi, budimo se i ne možemo san povezati ni s čim, ali ako Animusa i Animu poznajemo godinama, počinjemo otkrivati ​​njihove tragove unutar sna. Pojedinac koji je ovom svijetu nebitan: siromah koji cijepa drva, a priča o zanemarenom dijelu svoje ličnosti, tom jadnom dijelu sebe, zaboravljeni i ostavljeni dječak kojeg smo odgurnuli jer ovaj svijet ne prihvaća tu osobinu .
Jedan mi je klijent rekao kako nije imao sreće sa ženama, ali je onda sanjao djevojku koju je ostavio. Bila je nježna, ženstvena i komunikativna. Kada smo san pokušali razjasniti, shvatio je da je ona svojim kvalitetama bila jako iznad svih njegovih djevojaka, nije vidio da su sve njegove djevojke koje su ga ostavile zapravo njegova bahatost koju je samo u njima mogao vidjeti. Svoju aroganciju nije mogao projicirati u ovu djevojku i zato ona nije imala šanse jer san pokazao da on ne traži ljubav nego konkurenciju koja se dešavala sa svim njegovim bivšim curama. Naravno, i njegov otac je imao hladnu majku te je svoju gorčinu projicirao na žene, pa ju je ova osoba nesvjesno prenijela i na partnerske odnose.
Anima ostaje neotkrivena, nepoznata i ne vidi se njezina transformacijska moć. Sagledavanje Anime i čemu ona služi u ljudskoj duši za mnoge ostaje neotkriveno, zato se odnos sa svijetom ili partnerom pretvara u sjenu, odnosno put u gorčinu kojim mora krenuti neka manjinska skupina kriva za sve zlo . Anima nas uči prihvatiti i tek tada odnos može imati smisao jer se okrećemo smislu odnosa, otkriva se kako svaka duša poput Pandorine kutije krije duboke smislove života.
Snovi će dati sadržaje, projekcije transformacije partnera ako želimo vidjeti što se krilo iza ljutnje, ogorčenosti ili mržnje. Želimo li vidjeti da je inat bio prema majci koji smo projicirali na partnera jer nemamo svoj sadržaj ili ljubav koju nismo razvili u sebi pa je ne možemo dati partneru? Imaju li partneri snage sagledati tu istinu ili i dalje besramno lažu da nisu pronašli ljubav? Zato trebate tražiti i izvlačiti vlastite duševne sadržaje kako biste ih mogli dati svom partneru ili svijetu. Mnogi koji to ne učine, neotkriveni sadržaj pretvaraju u gnoj i Sjenu koja postaje država, ona kao počinitelj zločina tako da svaka duša može odahnuti jer ne vrši svoju svetu zadaću. Nažalost, ljudi mogu ići u najljepše hramove i čitati prekrasne spise koje su napisali ljudi koji su otkrili svoju Animu, a većina je svoju odbacila. Koliko religioznih ljudi sam upoznao koji nisu sposobni za odnose. Bili su nevini zločinci jer su odbacili svoju dušu i slike o sebi koje su na pragu svijesti čekale da budu prepoznate i prihvaćene. Religije su podržavale mnoge zločine, a država ih je provodila. Čovjek koji podržava ova dva boga nije u kontaktu sa svojom dušom, ne može imati odnos, kako sa svojim partnerom tako i sa samim sobom, jer ne može dati ljubav koja dolazi iz njegovog vlastitog sadržaja. Roditelji i društvo stvaraju svoju sliku o sebi, a onda slabost uzima maha i čovjek da bi bio prihvaćen mora podržavati zločine jer nema sadržaja koji nije istražio i odbacio. Oni koji rade s ovim sadržajem prepoznaju rečeno, a oni koji ne, ipak su duboko uvjereni da spas dolazi kroz vjeru, državu i obrazovanje. Takvi ljudi rade za druge, proizvode kriminalce, žrtve, svijet uspješnih i neuspješnih, konkurenciju jer nisu spoznali svoju bit, točnije žive u crno-bijelom svijetu u kojem se najbolje snalaze, ali ne znaju prepoznati odnose.
Potražite svoju Arijadninu nit i otkrijte vlastitog Kentaura ili ambiciju u sebi i pogledajte kako ste Animu ostavili po strani kao Tezej koji ju je napustio nakon njezine pomoći. Ovaj mit govori o tome što čovjek radi, junaštvo umjesto vještine razgovora i razmjene sadržaja duše. Tezej, kada je morao živjeti s jednom ženom, išao u lov ili narcizam, smisao junaštva zapravo je bio promaknuće. Kasnije se taj junak pretvara u sveca na Zapadu koji postaje, htio-ne htio, promotor njegove borbe s instinktima, ali i neuspješan u prenošenju onoga što je doživio jer se u duhovnosti odbacuje Anima ili duša. Štovanje heroja ili svetaca koji su u svojoj Sjeni nosili obožavanje, nositelji su projekcije kolektiva koji u njima nalazi ono što želi od života. Zato dobar brak ili veza kod većine ostaje neprimijećena jer čovjek vidi samo obožavane i uspješne figure. Ako niste, vaš se odnos ne može primijetiti i zato velika većina kaže da nema dobrog odnosa. Zatim u duhovnosti štujemo samo one koji se bore, askete, one koji se odriču života jer je sam život složen, ja sam tu samo apstinencija i potiskivanje. Što će taj pojedinac koji sluša što nam duša govori? Svijet im se ne divi. Takav ne može biti svetac jer moraš biti nekakav mučenik ili mučitelj jer ja svoj život svodim na mučeništvo, kako poslovno tako i u odnosima. Imat ćete mnogo prijatelja ako imate jedno ili drugo uvjerenje, ali malo tko će razgovarati s vama ako znate slušati i promatrati.
Još smo u povojima, na samom početku shvaćanja što su unutarnji sadržaji i koliko ih nepotrebno pretvaramo u mistiku i ne razumijemo njihovu praktičnu dimenziju u odnosu.

Nikola Žuvela