Ne postoji titula za duhovno napredovanje

Novim zakonom, kao i mnogim zakonskim regulativama, pokušavaju se ograničiti ili postaviti standardi te odrediti što spada u psihološko, a što ne. Točnije, svaka regulativa stvara sustav poslušnika, a ne kreativce.

Nietzsche je rekao da je država neman, a Jung da je država projekcija Sjene jednog naroda.  Ovaj aspekt postoji od davnina. Ljudi ne mogu vidjeti svoju neman i onda je pretvaraju u nešto više poput države koja je glavni izvršilac zločina koje promatramo  kroz povijest, ali i danas. Oni koji ne slijede sustave pravila bivaju kažnjeni izbacivanjem ili čak još nekom gorom kaznom. Kako kažu Jung i Nietzsche, ne možete narodom vladati nježnošću, narod projicira svoje unutarnje čudovište na državu koja se onda tako mora ponašati prema narodu. Ako to država ne čini, ona ne bi imala svoju funkciju. U tome čovjek uživa opsceno, opsjednut je tom idejom, on ne bi plaćao toliki porez nekom tko ga ne tlači i ne laže. Tko bi dao 50 posto svog prihoda godišnje, a da to ujedno podsvjesno ne obožava. Oni koji se zavaravaju da je drugačije, slabo poznaju ljudsku psihu, točnije Sjenu.
Prije je kršćanstvo odreÄ‘ivalo Å¡to je istina, a Å¡to ne. Hinduizam je stvarao kaste, a danas znanost govori Å¡to će biti istinito ili neće. Mnogi će reći: “Da, potrebna je regulativa jer tako otkrivamo one koji su lopovi ili kriminalci. ÄŒovjek uživa u tom nasilju žigosanja drugih jer to čini netko drugi umjesto njega. To čini država i tako se liÅ¡ava svoje odgovornosti gdje se ne vidi vlastita oholost i osuÄ‘ivanje onih koji misle drugačije.

Titule, bilo duhovne ili obrazovne su narodu potrebne kako se ne bi osjećao jadan, mora postojati netko viši i suptilniji kritičar koji će govoriti onom ispod da ne valja, ali ujedno će odgajati dijete da postigne mjesto državnog tlačitelja: ministra, dekana ili u religiji biskupa, imama.
Jasno, velika većina skače i galami samo na pomisao da im netko uzme pravila i državu jer to je unutarnji strah da se ne suoče sa svojim unutarnjim čudovištem, ili narcisoidnošću.

Svi smo u međuodnosu. Poljoprivrednik sije pšenicu i svakodnevno jedemo njegov kruh, a da bi on stigao na naš stol potrebni su mnogi ljudi da bi jedan obrok pojeli. Također, mnogo je ljudi sudjelovalo u tome da napravi košulju koju nosimo i da bi uopće došla do nas. Dakle, kada netko daje savjet drugoj osobi i zaista joj to pomogne, u toj pomoći je sudjelovalo jako puno ljudi prije nego je taj savjet naišao na plodno tlo. Onaj tko je dao savjet postaje obožavana osoba, ali mnogi ljudi prije savjeta su bili u poziciji da pozitivno ili negativno učestvuju u formiranju osobe prije savjeta. Zato su titule duhovne ili materijalne često medalje za djecu koja se igra u pješčaniku i žive u jednodimenzionalnom svijetu gdje se ovaj princip povezanosti ne vidi. Jedna osoba pokupi svo vrhnje, ali mnogi ne vide da su svatko na svoj način pomogli nekoj osobi da dođe do savjeta ili izlječenja, svjesno ili nesvjesno.
Ako u neformalnom razgovoru upitate iskrene doktore, specijaliste i psihijatre o značenju lijekova u liječenju, dobit ćete odgovor da su oni u redu dok ste u doista teškom stanju, ali dugoročno, postaju problem. S druge strane, ako odete kod rabina, svećenika, gurua, ili imama s dijagnozom depresije, nećete je izliječiti.
Mogli bismo reći da duhovnost nema tu snagu ili zašto ona pomaže nekolicini,  a većini ne? Upravo jer na kraju sve ovisi o tome koliko tražite vlastitu originalnost i vlastitu bit. Duhovnost je individuacija, osobno iskustvo i ona ne može biti prenesena. Dogme i učenja samo su prijenosi jedne osobe koja je to doživjela, a ljudi pokušavaju imitirati to iskustvo i davati prenosiocima dogme titule.
U jednom razgovoru sa psihoterapeutom koji je ujedno i psihijatar rekao mi je da nakon 35 godina iskustva rada s pacijentima u bolnici antidepresivi i ostali lijekovi ne pomažu dugoročno, a još važnije, da se čovjek ne može izliječiti ako ne pronađe duhovnu bit. S druge strane, ono što mu je bilo neshvatljivo nakon toliko godina iskustva jest da samo nekolicina traži rješenje ili odgovor na svoje stanje.

Ovu tvrdnju su puno prije rekli Jung i Fromm, ali ono što svatko od nas mora jednom shvatiti jest da svaku bolest i svaki problem počinjemo tumačiti iz staroindijskog filozofskog pitanja TKO SAM JA? Ako ne shvatite ovo temeljno pitanje, možete imati vrhunska medicinska objašnjenja o nekoj bolesti, vrhunska znanstvena objašnjenja, ali samo ovo pitanje otkriva rješenje jer Jastvo to pitanje jedino postavlja pojedincu na ovaj ili onaj način. U ovom pitanju vam ništa neće pomoći, a istraživače nemojte zaustavljati da istražuju i da puno puta budu u krivu jer to su puno bolji putovi od tradicionalnih učenja pošto ih se može praktično provjeriti. Ima nešto jako lijepo na Zapadu, a to je ta individuacija koje nema u drugim kulturama i to je naš put, zapisan prije puno tisuća godina u mitu o bogočovjeku, put gdje čovjek traži vlastitu nutrinu. Zato mnogi izumi dolaze sa Zapada, zato je i alkemija tekstualno puno više zastupljena na Zapadu i to je naše kolektivno nesvjesno ili iskustvo naših predaka, dok je Istok imao drugo iskutvo ili drugi put i odgovor na Jastvo iznutra. To je bagatstvo, a ne siromaštvo puta. To je pokazatelj kako samostalno traženje otvara vrata prema vlastitom doživljaju kojeg čovjek treba više cijeniti jer ćemo tako početi podržavati pojedinca, a ne masu i državu koja guši individualca.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut