Novo društvo-utopija koja spriječava razvoj čovjeka

Utopija i žeđ za novim društvom jest očekivanje idealnog društva. Zvuči li vam poznato? Koliko u sebi skrivate ovu želju? Koliko ste izgubili vremena, energije gdje se ne vidi Sjena onog što se skriva iza želje za idealnim društvom?

Da živimo u takvom društvu, osobni razvoj bio bi nemoguć jer ono guši individualnost. Kada napustimo mamu i tatu, projekcija našeg oca postaje društvo, a koliko je ta projekcija jaka možemo potražiti u svakom čovjeku. Osjećaj srama i poštovanja društva, gdje je društvo sve, a ja ništa. Ovu tezu možemo provjeriti statistički, npr. suicidi radi podlih komentara na društvenim mrežama. Također, svako malo imamo slučajeve novinara koji  kleveću nedužne ljude poput zadnjeg primjera u Engleskoj u kojoj su muža optužili za ubojstvo, a na kraju se radilo o nesretnom slučaju, a  da ne govorimo klevetanja skupina koje razmišljaju drugačije.

Nakon adolescencije, otac postaje društvo kojeg je Freud zvao Superego, Jung Animus. On je projekcija naše želje i zato osjećamo sram i strah naspram društva kojem se želimo dokazati kao što u djetinjstvu činimo naspram oca. Pošto nam društvo istovremeno izaziva strah i uzbuđenje, u njega projiciramo ono što želimo da društvo bude, želimo oca i želimo da se društvo brine o nama. Zapadne države su na temelju kršćanstva stvorile socijalnu pomoć i danas imamo situaciju u kojoj imamo pojedince koji imaju državni stan i socijalnu pomoć. Istočna društva nisu razvijala takve modele jer je u Zapadnoj svijesti ukorijenjeno kršćanstvo na čijim duhovnim temeljima je izgrađeno današnje društvo, odnosno na temeljima komuna ili prvotnog kršćanstva. Iako je Bismarck kao desničar bio prvi koji je uveo mirovinu  i postavio temelje socijalne države, komunističke zemlje taj standard socijalne pomoći nisu uspostavile. S druge strane, ljevičari u Europi u demokratskim društvima, sasvim suprotno očekivanjima, u postotku su najviše prodavali bogatstva zajedničkog dobra privatnicima. Najpoznatiji je primjer u Parizu gdje je nakon prodaje vodovoda, voda poskupjela 250 posto.  Također, treba napomenuti da su lijeve ideje zaslužne za najveće pokolje u 21. stoljeću te siromaštvo. Upravo u onima koji su zastupali najveći progres pronalazimo i njihovu potisnutu volju za moć, te kod desničara koji se skrivaju iza kršćanstva, a u postotku posjećuju najviše prostitutke. Percepcija je ozbiljna stvar ili razlučivanje. U psihoterapiji ili u duhovnosti ako tražite svoj put ustvari se bavite krivom percepcijom sebe i precjenjivanjem sebe.

Kada želimo idealno druÅ¡tvo, mi tražimo idealnog sebe, onog sebe koji želim biti dok druÅ¡tvo neprestano reflektira korupciju, laž, nedostatak vrijednosti i nemoć. Sve te projekcije idealnog sebe i idealnog druÅ¡tva su propale jer ljudi žele potroÅ¡nju, ljudi žele kapitalizam i u njemu se dobro osjećaju. Oni traže narcističko zadovoljstvo, ali oni žele biti i “duhovni” jer ih muči osjećaj krivnje  pa zato imaju yogu i self-help kako bi s vremena na vrijeme oprali savjest, Naime, takvo druÅ¡tvo pati od osjećaja krivnje koje dolazi iz unutraÅ¡nje neostvarenosti gdje je autoritet ideologija hedonizma. U proÅ¡losti potpuno utapanje u hedonizmu i narcizmu stvorilo je enantidromiju ili suprotan stav.
Tu se javlja sv. Pavao  i njegovo osvajanje Rimskog Carstva, do tada je kršćanstvo bilo marginalna religija koju je sljedilo samo 3 posto Židova. Pošto je Rimsko Carstvo zaronilo u krajnju dekadenciju, u kolektivnom nesvjesnom se pojavila ideja Spasitelja koja se dolaskom sv. Pavla proširila neviđenom brzinom, ali za potrebe masa moralo je biti prilagođeno i smanjeno na četiri evanđelja gdje tri evanđelja govore o čudima, a djeci su potrebna čuda, Ivanovo evanđelje je teološko djelo, a peto Tomino evanđelje je bilo dio kršćanstva i tadašnjih isposnika  do 500 godine, na kraju je ukinuto jer je govorilo u spoznaji sebe i bespotrebnosti Crkve.

Nama je potreban ideal jer nam je život težak, ne možemo shvatiti razlog postojanja i treba nam nešto jednostavno; otvoriti bakici vrata, ponijeti njenu vrećicu iz trgovine, uplatiti humanitarnu pomoć, a onda dobivamo moralni kredibilitet ili postajemo arhetip Spasitelja koji u svojoj Sjeni skriva volju za moć. Moralni Spasitelji tada dobivaju kredibilitet pravo da drugima govore što bi trebali činiti i kako bi trebali živjeti, te postaju progonitelji, a kada to ne uspiju, postaju žrtve (Karpanov trokut).
Slavoj Žižek kaže: Moralno propadanje je sve očiglednije i na „probuÄ‘enoj“ ljevici (woke left) koja je sve autoritarnija i netolerantnija. Ona zagovara sve oblike seksualnog i etničkog identiteta osim jednog. Sociolog Dwayne Russel je novu „kulturu otkazivanja“ okarakterizirao kao „rasizam u vrijeme mnoÅ¡tva bez Jednog“. Dok tradicionalni rasizam ponižava uljeza koji predstavlja prijetnju jedinstvu Jednog (dominantne grupe), probuÄ‘ena ljevica bi da radi to isto svakome tko nije u potpunosti napustio sve stare kategorije pola, seksualnosti i etničke pripadnosti Jednog.”

ŽELJA za idealnim društvom stvara totalitarizme dok je zadatak čovjeka da se razvije i spozna sebe, te kako da svoje znanje podjeli s drugim, da kroz doživljenu spoznaju nauči na adekvatan način davati drugima kako ne bi upao u idealizam i skriveni narcizam. Ako želimo imati društvo onda se okrenimo sebi, uviđanju da stvaramo zlo svaki put kada želimo stvoriti idealno društvo. To činimo i u partnerskom odnosu, napuštamo partnera jer nije idealan. Tako stvaramo kolektivno zlo, kažnjavamo svakog tko je drugačiji i obračunavamo se s njime. Ljevičari to čine da etiketiraju skupine, a desničari kroz etiketiranje uljeza.

ÄŒuvajte se ljudi koji govore o idealnom druÅ¡tvu, o poÅ¡tenoj državi, o pravima graÄ‘ana. Tamo ćete naći najveće diktatore, odnosno skupine ljudi koji imaju osvetničke planove prema svima onima koji su drugačiji. Želja za boljim druÅ¡tvom ustvari je nedostatak cilja i unutarnjeg usmjerenja. Kada čovjek ne sluÅ¡a snove i unutraÅ¡njost te se okrene “druÅ¡tvenim važnim pitanjima” on je svoj život predao državi koja ga odvodi u rat u kojem on željno gine za svog izmiÅ¡ljenog tatu jer ne želi osmisliti svoj život. Svoju seksualnu nesposobnost i neostvarenost u ljubavi okreće prema nižim plemenskim sferama postojanja ili Freudovom opsesivnom analnom karakteru ili takvom odnosu u kojem njegova ideologija lijeva ili desna govori Å¡to je život i prema čemu on treba ići. On je ponosan graÄ‘anin ili prikriveni sebični i zarobljeni alpinist vlastitog diktatora  koji ne može razumjeti da je izgubio moć svog Erosa koji se treba transformirati prema Å¡iroj slici stvarnosti u kojoj može vidjeti kako je on kormilar i proizvoÄ‘ač zla i svog nereda u svijetu zbog svoje ideje o idealnom druÅ¡tvu.

Baviti se sobom i ne tražiti grupu, velikoj većini izaziva strah, iako ima onih kojima je introvertirana funkcija jača pa lakše žive sami, ali i oni imaju svoju tajnu ideologiju, oni su sljedbenici u tami jer isto tako ne mogu krenuti prema Animi ili Animusu koji su majstorska djela u unutarnjoj spoznaji. Pošto se introvert plaši svijeta ili ekstrovertirane funkcije, on se priklanja jednodimenzionalnim projiciranim dizajniranim projektima stvarnosti u kojima mora pronaći nekog neprijatelja u nekom desničaru ili kapitalistu jer introverzija je ženske naravi.

Sjediti zatvorenih očiju i slušati svoje stanovnike duše, gdje se javlja u jednom času glas muškarca, autoriteta i egzistencije, te drugi glas žene i nedostižnih emocija i ljubavi, te Sjene koja se pojavi u osjećaju srama, ili plačljivog djeteta, to smo sve mi. To je bogatstvo koje se odigrava unutar nas. Alkemičari su rekli četiri u Jednom, mnogi stanovnici duše odraz su Cjeline unutar nas, umijeće spajanja je naš zadatak dok je vanjski svijet ili društvo naš bijeg u suicid.

Nikola Žuvela