“Bilo mi je teško i molio sam te da se vratiš, ali otišla si i nisi se vratila” Tko ovaj zaljubljenički jednodimenzionlni trenutak nije preobrazio i uvidio projekciju ljubavi, vratio se u razočarni krug jednodimenzionalne narcističke ljubavi koja vidi samo sebe i svoju bol, dok, refleksija izostaje. Misliš da si volio, ali to ne može biti istina jer ljubav ne poznaje zablude, oni su namjenjene onim ljudima koji vole projekcije, ne mogu voljeti osobu. Projekcija je zaštitni mehanizam za mnoge, ona omogućava da čovjek nastavi u živjeti u svojoj sljeposti i mržnji koja u drugom djelu života se pretvara u poistovječivanja s kolektivom i stvaranju imaginarnih neprijatelja.

Kada te partner ostavi misliš da si dao sve, a ustvari si ugađao partneru, odnosno da si stvarno razgovarao uvidio bi tko je tvoj partner, uvidio bi da voliš projekciju ljubavi. Projekcije u kojima želiš biti obožavan ustvari je projekcija gdje si prvi put kada si ugledao svjetlo osjetio obožavanje majke. Kasnije, svim silama želimo vratiti taj sveti trenutak kojeg zovemo zaljubljenost, ustvari predstavlja želju za povratkom u stanje kada smo obožavani od majke, osjećaja sreće, svakim zaljubljivanjem se pokušava oživjeti nešto što treba umrijeti.  Tako lako smo pomješali obožavanje koje lako nestaje jer je projekcija idealnog ja. Obično patimo za onima koji su nas odbili, koji nas nisu cjenili, a ono što boli u prekidu jest što smo pretpostavljali kako nas druga strana voli.

Većina zaljubljenih ne postavlja pitanja, ne želi vidjeti dijametralne karaktere i neslaganje s partnerom. Oboje projiciraju ono čega nema i grčevito se drže za svoju viziju ljubavi kako ona treba izgledati. Kada bi vidjeli jedno drugo kako su ustvari zaljubljeni u sebe, u ovisnost u kojoj žele biti zaštičeni i obožavani, možda bi imali nekakve šanse.  Ustvari, to su želje za povratkom u roditeljsko gnjezdo jer su nezreli za voljenje osobnosti. To bi značilo da su sazrijeli jedan i drugi,a to bi značilo početak ljubavi. Ljubavnici su prepuni patetike, vješto izbjegavaju postojane emocije jer one ih vode u prihvaćanje sebe i prevladavanje samoće. Većina ljubavnika boji se samoće, ne mogu se otvoriti za stvarne osjećaje koji se izgrađuju u procesu življenja i nadlvadavanja razočaranosti koja se projicira na partnera jer narciosidno malo tko vidi da je svako razočarenje sastavljeno u viđenju razočaranosti u sebe. Tko želi voljeti sebe s manama i imati takvog partnera? Stoga je razočaranost neizbježna, zaljubljeni traže savršenstvo kako bi pobjegli od stvarnog sebe, a bez voljenja stvarnog sebe nema ni ljubavi. Savršeni su dosadni jer se ponašaju predvidljivo i ponavljaju radnje koje stvaraju dosadu umjesto da su prepušteni neizvjesnom procesu. Kako bi ljubav što manje razumijeli pretvorili smo je u religiju i smjestili daleko od sebe. Zato obično obažavamo daleke ljude koji nisu živi kako bi idealizirali njihove živote koji uopće nisu bili takvi i pretvarajući ih u legende, idealne ljude koji su sačinjeni od želje za savršenstvom. Tako se živi u prošlosti iz koje se projicira idealna ljubav u budućnosti. Sadašnja ljubav ili sadašnjost je sačinjena od nezadovoljstva ili nesavršenosti jer smo ovdje i sada takvi kakvi jesmo. To stanje je stvarni početak voljenja.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut