[two_third last=”yes” spacing=”yes” center_content=”no” hide_on_mobile=”no” background_color=”” background_image=”” background_repeat=”no-repeat” background_position=”left top” hover_type=”none” link=”” border_position=”all” border_size=”0px” border_color=”” border_style=”” padding=”” margin_top=”” margin_bottom=”” animation_type=”” animation_direction=”” animation_speed=”0.1″ animation_offset=”” class=”” id=””]

Suzuki – prvi komentator zena, pokuÅ¡ao je približiti zen Zapadu, odnosno možemo reći da je to prvo ozbiljno približavanje Zapadu kroz prizmu komuniciranja o toj temi sa nekim tko živi tu traciiju i pokuÅ¡ava je prenijeti na Zapad. S druge strane, upravo dovoÄ‘enje intelekta do apsurda jest put kojeg mi joÅ¡ niti ne poznajemo da bismo postavili pitanje o njegovoj neučinkovitosti. 

Za Suzukija, intelekt može postaviti svakovrsna pitanja i sasvim je u redu da to čini, ali očekivati konačni odgovor od intelekta znači suviše zahtjevati od njega, pošto nije u prirodi umovanja davati konačne odgovore. Odgovor počiva zakopan duboko pod temeljom kamena našeg bića. Da bi ga razbili potreban je krajnji napor volje. A onda se otvaraju vrata percepcije i ukazuju do tada nejasni vidici. Intelekt kaže, a onaj koji kaže ne raspolaže. Ma što se reklo o intelektu, on je, na kraju krajeva, površan, nešto što pliva po površini svijesti. Da bi se dosegla nesvjesnost, površina se mora probiti. Međutim, sve dok nesvjesnost spada u područje psihologije, ne može se dogoditi prosvjetljenje u zenovskom smislu tog pojma. Psihologija, prema Suzukiju, mora biti nadiđena, odnosno mora se prodrijeti do ontološke nesvjesnosti. Suzuki nesvjesnom pridaje metafizičko značenje, odnosno značenje o kojem govori Jung kada spominje kolektivno nesvjesno. Također, to nesvjesno objašnjavamo kao budističkim pojmom nesvjesnosti -bhavanga-sota. Ipak zahvaćanje toga ontološkog sadržaja ne može se postići intelektualiziranjem, što nam je poznato iz naše zapadne kršćanske mistike, koja također upozorava da je razum samo jedan segment naše osobnosti. Stoga Suzuki kaže: “ Ja ustajem protiv toga da se intelekt smatra samom vrhunskom stvarnošću. Intelekt je potreban da bi se, ma koliko nepouzdano, utvrdilo gdje je stvarnost. A stvarnost se poima tek kada se intelekt odrekne zahtjeva prema njoj. Najbolji primjer za to jest zen koan koji u sebi nosi intelektualne premise, a zapravo ide za time da pojedinca natjera da nadiđe intelektualni način pristupa stvarnosti. Koan se bavi nečim što ide iza logičnosti stvari, pošto zna da je ondje istina koja oslobađa. Koani su kao neka vrsta paradoksalnog pitanja učitelja, koja čovjekov intelekt dovodi do vrhunca napetosti, te ga konačno prisiljava besmislenim i nedostojnim utroška mentalne energije.

Suzuki kaže: “Logika usvaja samo kontinuitet, a nikad skok preko ponora. A zen od svakog očekuje da izvede baš taj skok, usprkos prividnoj logičkoj nemogućnosti. Zato nas zen stalno tjera da nastavimo upražnjavanje zdravorazumskog razmišljanja, kako bi sami uvidjeli dokle možemo stići u tom jalovom pokušaju. Ovo osobno iskustvo potrebno je da bi se probudila sveukupnost našeg bića, jer se obično, suviše lako zadovoljavamo svojim intelektualnim dostignućima, koja se, na kraju krajeva, tiču samo periferije života.” Suzuki, stoga, prednost daje volji koja je po svojoj biti bliža istini nego intelekt, jer njeno načelo počiva u korijenu svega što postoji i sve spaja u jedinstvenu cjelokupnost postojanja. Prema Suzukiju, postoji «jedna ogromna volja iz koje sve ove, beskonačnosti različite volje ističu, to je ono što nazivamo kozmičkom (ili ontološkom) nesvesnošću. Ona je nulti rezervoar neograničenih mogućnosti. Djelujući na voljnom planu svijesti, Mu! (poznata zen uzrečica) se tako povezuje sa nesvesnošću. Koan koji je na izgled intelektualan ili dijalektičan, također čovjeka psihološki privodi središtu svijesti, a odatle – samom izvoru.» Kako vidimo, zen njeguje intuitivni uvid, bez kojeg je nemoguće doseći ontološku nesvjesnost, odnosno onostranost.

Intelekt nam govori da je neki objekt konačan, no intuicija to poriče, proglaÅ¡avajući ga beskonačnošću koja nadilazi područje relativnosti. Svi konačni predmeti ili bića su mogući samo zato Å¡to je ispod njih beskonačnost, ili da su predmeti relativno, te stoga ograničeno rasprostranjeni u polju beskonačnosti, bez koje ne bi imali čvrsto stajaliÅ¡te. Suzuki to stajaliÅ¡te usporeÄ‘uje s poslanicom svetog Pavla Korinćanima: “Sada vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sad nesavrÅ¡eno poznajemo, a onda ću savrÅ¡eno spoznati.” (1 Kor 13, 12). Sad se odnosi na relativnu i konačnu vremensku sekvencu, dok je onda – vječnost, koja je prema Suzukiju prajna – intuicija: “U prajna-intuiciji ili spoznaji, vidim Boga kakav je u sebi ( a ne njegov nejasni odraz ili delimična ‘ukazivanja’) zato Å¡to stojim pred njim, ‘licem u lice’ – jer sam zapravo, isto Å¡to i on.” Primarna volja iz koje proizlaze sva bića nije niti slijepa, niti nesvjesna, ona tako izgleda zbog naÅ¡eg neznanja koje zamjenjuje ogledalo, te čak zaboravljamo njeno postojanje. Time Suzuki daje volji veće značenje, za razliku od Schopenhauera, kod kojeg je volja slijepa. Na relativnom, ograničenom, konačnom planu volja se manifestira fragmentarno, odnosno skloni smo je smatrati odvojenom od naÅ¡e umne djelatnosti. Ali kada se otkrije u ‘ogledalu’, ona je Bog kao takav.

Ovim prikazom se htjelo ukazati da veću pažnju pridajemo asimiliranju naše volje i djelovanja iz trbuha ili hare (mnogi živci završavaju u trbuhu, pa zato u njemu osjećamo nelagodu kao i leptiriće kod zaljubljenosti). Istočne tehnike daju veću pažnju tim djelovima našeg tijela i duše jer na taj način integriramo nižu prirodu bez koje se ne može razviti viša priroda. To je ono što izbjegava Zapad, koji intelektom pritišće nagone i intuiciju, a onda one izlaze kao dijabolične pojave u obliku ekonomskih kriza, raspada braka i bolestima.

Nikola Žuvela

[/two_third]