[two_third last=”yes” spacing=”yes” center_content=”no” hide_on_mobile=”no” background_color=”” background_image=”” background_repeat=”no-repeat” background_position=”left top” hover_type=”none” link=”” border_position=”all” border_size=”0px” border_color=”” border_style=”” padding=”” margin_top=”” margin_bottom=”” animation_type=”” animation_direction=”” animation_speed=”0.1″ animation_offset=”” class=”” id=””]
Suzuki – prvi komentator zena, pokuÅ¡ao je približiti zen Zapadu, odnosno možemo reći da je to prvo ozbiljno približavanje Zapadu kroz prizmu komuniciranja o toj temi sa nekim tko živi tu traciiju i pokuÅ¡ava je prenijeti na Zapad. S druge strane, upravo dovoÄ‘enje intelekta do apsurda jest put kojeg mi joÅ¡ niti ne poznajemo da bismo postavili pitanje o njegovoj neuÄinkovitosti.Â
Za Suzukija, intelekt može postaviti svakovrsna pitanja i sasvim je u redu da to Äini, ali oÄekivati konaÄni odgovor od intelekta znaÄi suviÅ¡e zahtjevati od njega, poÅ¡to nije u prirodi umovanja davati konaÄne odgovore. Odgovor poÄiva zakopan duboko pod temeljom kamena naÅ¡eg bića. Da bi ga razbili potreban je krajnji napor volje. A onda se otvaraju vrata percepcije i ukazuju do tada nejasni vidici. Intelekt kaže, a onaj koji kaže ne raspolaže. Ma Å¡to se reklo o intelektu, on je, na kraju krajeva, povrÅ¡an, neÅ¡to Å¡to pliva po povrÅ¡ini svijesti. Da bi se dosegla nesvjesnost, povrÅ¡ina se mora probiti. MeÄ‘utim, sve dok nesvjesnost spada u podruÄje psihologije, ne može se dogoditi prosvjetljenje u zenovskom smislu tog pojma. Psihologija, prema Suzukiju, mora biti nadiÄ‘ena, odnosno mora se prodrijeti do ontoloÅ¡ke nesvjesnosti. Suzuki nesvjesnom pridaje metafiziÄko znaÄenje, odnosno znaÄenje o kojem govori Jung kada spominje kolektivno nesvjesno. TakoÄ‘er, to nesvjesno objaÅ¡njavamo kao budistiÄkim pojmom nesvjesnosti -bhavanga-sota. Ipak zahvaćanje toga ontoloÅ¡kog sadržaja ne može se postići intelektualiziranjem, Å¡to nam je poznato iz naÅ¡e zapadne kršćanske mistike, koja takoÄ‘er upozorava da je razum samo jedan segment naÅ¡e osobnosti. Stoga Suzuki kaže: “ Ja ustajem protiv toga da se intelekt smatra samom vrhunskom stvarnošću. Intelekt je potreban da bi se, ma koliko nepouzdano, utvrdilo gdje je stvarnost. A stvarnost se poima tek kada se intelekt odrekne zahtjeva prema njoj. Najbolji primjer za to jest zen koan koji u sebi nosi intelektualne premise, a zapravo ide za time da pojedinca natjera da nadiÄ‘e intelektualni naÄin pristupa stvarnosti. Koan se bavi neÄim Å¡to ide iza logiÄnosti stvari, poÅ¡to zna da je ondje istina koja oslobaÄ‘a. Koani su kao neka vrsta paradoksalnog pitanja uÄitelja, koja Äovjekov intelekt dovodi do vrhunca napetosti, te ga konaÄno prisiljava besmislenim i nedostojnim utroÅ¡ka mentalne energije.
Suzuki kaže: “Logika usvaja samo kontinuitet, a nikad skok preko ponora. A zen od svakog oÄekuje da izvede baÅ¡ taj skok, usprkos prividnoj logiÄkoj nemogućnosti. Zato nas zen stalno tjera da nastavimo upražnjavanje zdravorazumskog razmiÅ¡ljanja, kako bi sami uvidjeli dokle možemo stići u tom jalovom pokuÅ¡aju. Ovo osobno iskustvo potrebno je da bi se probudila sveukupnost naÅ¡eg bića, jer se obiÄno, suviÅ¡e lako zadovoljavamo svojim intelektualnim dostignućima, koja se, na kraju krajeva, tiÄu samo periferije života.†Suzuki, stoga, prednost daje volji koja je po svojoj biti bliža istini nego intelekt, jer njeno naÄelo poÄiva u korijenu svega Å¡to postoji i sve spaja u jedinstvenu cjelokupnost postojanja. Prema Suzukiju, postoji «jedna ogromna volja iz koje sve ove, beskonaÄnosti razliÄite volje istiÄu, to je ono Å¡to nazivamo kozmiÄkom (ili ontoloÅ¡kom) nesvesnošću. Ona je nulti rezervoar neograniÄenih mogućnosti. Djelujući na voljnom planu svijesti, Mu! (poznata zen uzreÄica) se tako povezuje sa nesvesnošću. Koan koji je na izgled intelektualan ili dijalektiÄan, takoÄ‘er Äovjeka psiholoÅ¡ki privodi srediÅ¡tu svijesti, a odatle – samom izvoru.» Kako vidimo, zen njeguje intuitivni uvid, bez kojeg je nemoguće doseći ontoloÅ¡ku nesvjesnost, odnosno onostranost.
Intelekt nam govori da je neki objekt konaÄan, no intuicija to poriÄe, proglaÅ¡avajući ga beskonaÄnošću koja nadilazi podruÄje relativnosti. Svi konaÄni predmeti ili bića su mogući samo zato Å¡to je ispod njih beskonaÄnost, ili da su predmeti relativno, te stoga ograniÄeno rasprostranjeni u polju beskonaÄnosti, bez koje ne bi imali Ävrsto stajaliÅ¡te. Suzuki to stajaliÅ¡te usporeÄ‘uje s poslanicom svetog Pavla Korinćanima: “Sada vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sad nesavrÅ¡eno poznajemo, a onda ću savrÅ¡eno spoznati.†(1 Kor 13, 12). Sad se odnosi na relativnu i konaÄnu vremensku sekvencu, dok je onda – vjeÄnost, koja je prema Suzukiju prajna – intuicija: “U prajna-intuiciji ili spoznaji, vidim Boga kakav je u sebi ( a ne njegov nejasni odraz ili delimiÄna ‘ukazivanja’) zato Å¡to stojim pred njim, ‘licem u lice’ – jer sam zapravo, isto Å¡to i on.†Primarna volja iz koje proizlaze sva bića nije niti slijepa, niti nesvjesna, ona tako izgleda zbog naÅ¡eg neznanja koje zamjenjuje ogledalo, te Äak zaboravljamo njeno postojanje. Time Suzuki daje volji veće znaÄenje, za razliku od Schopenhauera, kod kojeg je volja slijepa. Na relativnom, ograniÄenom, konaÄnom planu volja se manifestira fragmentarno, odnosno skloni smo je smatrati odvojenom od naÅ¡e umne djelatnosti. Ali kada se otkrije u ‘ogledalu’, ona je Bog kao takav.
Ovim prikazom se htjelo ukazati da veću pažnju pridajemo asimiliranju naÅ¡e volje i djelovanja iz trbuha ili hare (mnogi živci zavrÅ¡avaju u trbuhu, pa zato u njemu osjećamo nelagodu kao i leptiriće kod zaljubljenosti). IstoÄne tehnike daju veću pažnju tim djelovima naÅ¡eg tijela i duÅ¡e jer na taj naÄin integriramo nižu prirodu bez koje se ne može razviti viÅ¡a priroda. To je ono Å¡to izbjegava Zapad, koji intelektom pritišće nagone i intuiciju, a onda one izlaze kao dijaboliÄne pojave u obliku ekonomskih kriza, raspada braka i bolestima.
Nikola Žuvela