[two_third last=”yes” spacing=”yes” center_content=”no” hide_on_mobile=”no” background_color=”” background_image=”” background_repeat=”no-repeat” background_position=”left top” hover_type=”none” link=”” border_position=”all” border_size=”0px” border_color=”” border_style=”” padding=”” margin_top=”” margin_bottom=”” animation_type=”” animation_direction=”” animation_speed=”0.1″ animation_offset=”” class=”” id=””]
Zašto osjećamo krivnju? Zato jer nismo savršeni, a savršenost je glavni uzrok mnogih loših osjećaja.
ÄŒesto sluÅ¡am roditelje kako se žale se jer njihovo dijete nije bolje, povod takvog miÅ¡ljenja je da žele odgojiti dijete koje će stati na noge. Naravno, osjećaj koji pokuÅ¡avaju Å¡to dublje usaditi u dijete je nepovjerenje u drugaÄiji ishod. Tko želi dijete odgojiti da razvije svoju osobnost? Roditelji odgajaju dijete tako da uguÅ¡e osobnost, odnosno vjeruju da se to Äini kroz obrazovanje. Osobnost se jaÄa tako da se osposobljava da samostalno razmiÅ¡lja i izražava emocije.
Kada pogledamo druÅ¡tvene mreže svatko tko pokuÅ¡a samostalno razmiÅ¡ljati ima barem 10 negativnih komentara. ZaÅ¡to je tomu tako? Zato jer ljudi žele izgraditi prosjeÄnost, a dive se natprosjeÄnosti.
Kada je Fromm rekao da jako malo ljudi voli svoje dijete, odnosno da vole svoje stavove vidjeti u djetetu, mnogi su reagirali tako Å¡to su ga napadali. O velikoj ljubavi roditelja javno se ne smije govoriti. Ista je situacija s odnosima, ako pokuÅ¡ate analizirati ljubav, duÅ¡obrižnici, moralni Äistunci i zaÅ¡titari druÅ¡tvenog pogleda na ljubav odmah se osjećaju prozvani, ali zbog tankog sloja argumenata ignorirat će vaÅ¡a stajaliÅ¡ta, izbjegavati razgovarati javno tako da danas imamo suludu situaciju da imate u Europi postotak od 70 posto rastava u većim gradovima, a da ne postoji javna rasprava ili pitanja zaÅ¡to se to deÅ¡ava. Naravno, to je karakter kolektivne narcisoidnosti prema Freudu, ili prema Jungu, petar-panovske generacije.
Svako savrÅ¡enstvo nas truje i smatra se glavnim uzroÄnikom karcinoma. Ono je glas savjesti druÅ¡tva unutar nas i postoji sve dok smo navezani na druÅ¡tvo i druÅ¡tvena pravila. Zato većina dobrote koju vidimo u javnom prostoru je nauÄena dobrota, druÅ¡tvena dobrota koja dolazi iz osjećaja krivnje. ÄŒesto na terapijama izleti to pitanje dobroÄinstva, neki uplaćuju za UNICEF, iako veći dio novaca ide za zaposlenike, Å¡to je realno, ali malo tko želi vidjeti realno. Dakle, kako je psihoterapija otkrila dobroÄinstvo svoj uzrok ima u ispiranju osjećaja krivnje, upita jesam li dobar, ako dajem onda sam dobar. Taj osjećaj dolazi jer ne radimo na sebi i svojim vrijednostima i treba nam neÅ¡to instant da operemo sebe kako bi dokazali svoju dobrotu.
Tko želi pomagati, mora se osposobiti i platiti svoje obrazovanje kako bi postao terapeut, lijeÄnik i sl. To je poziv, a ne kratkotrajno ispiranje savjesti u kojem se dugotrajnim procesom otkriva i stvarni unutarnji motiv takve odluke. Osjećaj krivnje dolazi iz druÅ¡tvenog osjećaja za savrÅ¡enstvom ili potrebe za autoritetom gdje osoba preuzima negativni obrazac roditelja kako bi zadovoljio “savrÅ¡enog roditelja”, a to je onaj roditelj koji nas je najviÅ¡e povrijedio. Velika većina ljudi želi se dokazati upravo onome koji ih je najviÅ¡e povrijedio i zato dolazi do osjećaja krivnje jer se ne može zadovoljiti nezasitnog roditelja koji ne može voljeti sebe, a onda ne može voljeti svoje dijete.
Velika je to istina o odgoju i osjećaju krivnje kojem su podreÄ‘eni svi zakoni kako bi ljudi bili Å¡to sigurniji u kažnjavanju drugih. Ipak, Jastvo koje se ovdje pojavljuje u ovom obliku, pokuÅ¡ava dovesti niže stavove u viÅ¡u promatraÄnicu kako bi se vidjelo stvari iz Å¡ireg konteksta.
U ovom sluÄaju, jedini put kojim ljudi mogu ići jest napuÅ¡tanje druÅ¡tva i osjećaja savrÅ¡enstva. Ne možeÅ¡ se dokazati velikoj većini ljudi koji su odgojeni s nepovjerenjem u sebe i oni će uvijek pronalaziti greÅ¡ku gdje nikada nećeÅ¡ biti dovoljno dobar, njihova kritika i nezadovoljstvo izvire svakom porom. Narcis je okružen empatima, dok empati ustvari žele biti narcisi. ViÅ¡e o tome govorim u radionici Kontrolor – ovisnik kao programu koji se nasljeÄ‘uje od predaka gdje, htjeli vi to ili ne, možete djelovati u druÅ¡tvu ako ne slijedite ovaj program. To su kao druÅ¡tvena klatna koja se njiÅ¡u, ako ih ne slijedite, kao da ste iskljuÄeni iz struje, a onda joÅ¡ djecu uvjeravamo da je to dobro za njih. Velika većina ljudi se osjeća loÅ¡e sa svojim životom, a onda djecu uvjerava da je to dobar put.
Jedan od spinova druÅ¡tva i odgoja je taj da uÄimo djecu da zavrÅ¡e prestižne fakultete, ako ne obiÄne fakultete. A koji to fakultet uÄi djecu nezavisnosti, duÅ¡evnosti, svemu onome iz Äega proizlazi osjećaj sreće? Dakle, uÄimo ih da rade u modernim uredima kako bi bili moderni administratori zatvoreni u kompaniji s ljudima koji imaju ista stajaliÅ¡ta, onda dolazi do osjećaja rutine i kažu i brak im je postao rutina. ToÄno, jer se zadovoljava druÅ¡tveni osjećaj savrÅ¡enstva onoga Å¡to moraÅ¡ ispuniti kako bi zadovoljio druÅ¡tvo, to jest roditelja koji te povrijedio i patiÅ¡ za njegovom pažnjom koju ne možeÅ¡ dobiti jer on/ona ne zna voljeti.
Dug je put odvajanja od druÅ¡tva, odrastanje je individuacija, ne dogaÄ‘a se Äarobnim Å¡tapićem, dapaÄe, prepun je labirinata, ali kažu alkemiÄari da taj put nije zlato svetinje, Äesto je hladno na tim mjestima, ali pogled je veliÄanstven. Tko ga je okusio nema viÅ¡e nikakve želje da se vraća na mjesto samokažnjavanja.
Nikola Žuvela
jyotish savjetnik i terapeut