[two_third last=”yes” spacing=”yes” center_content=”no” hide_on_mobile=”no” background_color=”” background_image=”” background_repeat=”no-repeat” background_position=”left top” hover_type=”none” link=”” border_position=”all” border_size=”0px” border_color=”” border_style=”” padding=”” margin_top=”” margin_bottom=”” animation_type=”” animation_direction=”” animation_speed=”0.1″ animation_offset=”” class=”” id=””]

Vjernik ima zauzeti stav s kojim se identificira i taj stav postaje njegov život, a sve što ne spada u taj stav postaje neprijatelj i  tada započinje afektivna obrana vlastitih stavova. Isto to čini i ateist. On se uvijek kao pokvarena ploča drži skeptičkog stava da je Bog nedokaziv i ne možemo ga vidjeti, te onda on ne postoji, ali ateist se isto tako zbog zauzetog stava nesvjesno preispituje, i kako i sam kaže, osjeća se ugroženim u današnjem svijetu, a svatko tko se osjeća ugrožen, negdje sumnja u svoje zauzete stavove.

Ateist neće sjesti u meditaciju i godinama iskušavati  ima li u njoj istine ili ne već a prirori odbija takav sadržaj što je psihološki, nesvjesni strah od upoznavanja sebe i svijeta. Nikola Tesla, kao najveći znanstvenik, bio je potpuno otvoren i prakticirao je duhovnost. Upravo mu je ona pomogla kod najvećih izuma. Da je slijedio tako zatvoren stav, danas bi ostali uskraćeni za mnoge izume. Jedan i drugi stav su žrtva ponosa, a svaka osoba koja istražuje sebe, povodi se za Sokratovom: Znam da ništa ne znam. To ne znači da ne znamo ništa već kad počnemo istraživati sebe, ostajemo zapanjeni pred onim što sve ne znamo. Dakle, ateist pada isto na naivnom ispitu, kao i vjernik, ali ne namjerno. Zauzeti stavovi su prirodni u psihološkom životu. Njima se uvijek branimo da ne bi upoznali svoju suprotnost i time postajemo žrtve tog stava. Ateist postaje žrtva na način da ga neki krugovi napadaju, dok nedavno, kako je izjavio jedan vjernik, rekao je da mu je njegovo opredjeljenje zaustavilo napredak u umjetničkoj karijeri. Nevjerojatno je jedino u svemu, pa i u ovom kratkom zapažanju, da smo još uvijek na niskom nivou razvoja i ne znamo razlikovati osnovne činjenice psihičkog života i redovno postajemo žrtve zauzetog stava. Vjernik stalno tupi činjenicu da se intelektom ne može doseći duhovna stvarnost, ali fanatično gura svoje stavove kao apsolutne, dok s druge strane, ateista neprestano gura zdrav razum kao jedinu činjenicu iako su Emanuel Kant i L. Wittgenstein  zorno pokazali granice intelekta i njegovu manjkavost kod zaključivanja o stvarnosti. Jasno, netko bi ovdje mogao pomisliti da se radi o intelektualnom dokazivanju, ali ovdje govorim s terapijskog segmenta i susreta s tisućama ljudi koji su mi nebrojeno puta svojim stavovima pokazali što je zauzeti stav i kako lako suprotni stav postaje opsesivni problem.

Često ljudi nisu svjesni da su žrtve zauzetog stava kojeg onda potkrepljuju nekom konfesijom ili učenjem, a najmanje se izlažu razgovoru s ljudima, te pokušavaju proniknuti u stvarnost. Zato su većina mišljenja ustvari izgovoreni sudovi,  a najmanje istraživanja načela života.

Nikola Žuvela

[/two_third]