[two_third last=”yes” spacing=”yes” center_content=”no” hide_on_mobile=”no” background_color=”” background_image=”” background_repeat=”no-repeat” background_position=”left top” hover_type=”none” link=”” border_position=”all” border_size=”0px” border_color=”” border_style=”” padding=”” margin_top=”” margin_bottom=”” animation_type=”” animation_direction=”” animation_speed=”0.1″ animation_offset=”” class=”” id=””]

Svako novo iskustvo i sve što nam se događa obogaćuje nas i naša svijest postaje sve kompleksnija i složenija, a opet jednostavna. Progres i dekadencija uravnotežuju jedna drugu, tako da svaka generacija ima neki svoj problem i može pronaći vlastita rješenja, ali u okviru ove dvije suprotnosti u kojima se događa problem. Probleme vučemo iz prošlosti ali iz tih iskustava pronalazimo rješenja koja ne mogu biti identična. Ona su rezultat neprestanog prilagođavanja. Tako da u religiji i duhovnosti isto ako imamo procese progresa i dekadencije i oni predstavljaju nužnost života koji ne daje čvrste forme i upravo u tome jest mogućnost promjene. Stoga, svaka religija i svaka filozofija su rezultat generacija koje su radile na tom sustavu, a stimulans su dobili od individualaca koji su prodrli u konačno iskustvo. Možemo to zvati prirodnim događanjem duha.  Zato nam puno puta nisu jasni događaji bilo u svijetu, bilo u duhovnosti jer kada vidimo sjeme drveta teško vidimo kako ono izgleda kada izraste. Svako iskustvo je teško prenijeti riječima. Recimo, oni koji imaju dugogodišnje iskustvo meditacije teško nekome mogu prenijeti to iskustvo jer onaj tko ne meditira ne može shvatiti njen proces i to je ono čega većina nije svjesna, a stvara neosnovane predožbe i donosi krive zaključke. Isto tako, nitko ne govori o tome da se čovjeku dok meditira mogu pojačati emocije za nekoliko puta. Primjerice, strast, emocionalnost i preosjetljivost što su procesi koje većina ne zamjećuje i zbog toga je put traženja sebe izazovan, ali nekada i nerazumljiv kako za druge tako i za onoga tko se nalazi u tom stanju. Zato je bespredmetno govoriti o iskustvu. Budha je izbjegavao o tome govoriti o konačnoj stvarnosti jer to nas može samo zbuniti, time stvaramo u sebi nadređenu osobu (Superego) u kojoj mi postajemo nesavršeni i krivi što stvara veliki problem u traženju samoga sebe. Zato je važna praktičnost onoga što živimo i radimo.

Tako je i u objašnjenju nekih činjenica, nekome ovakav način izražavanja može biti glup, nekome kompliciran, a nekome može odgovarati. Stoga je bitno govoriti što jasnije i sa što manje implikacija koje mogu stvoriti nadzemaljske predodžbe koje su stvar iskustva, ali ne i rasprave. Kada napuštamo ego, otvara nam se prava mogućnost promjene, a tamo gdje nema rasta, ostaje samo forma. Tako je i s religijom, ako nije živa postaje mrtvi oblik štovanja kao i država koja danas nema nikakvu funkciju, ali oduzima prava građana kako bi opravdala svoje postojanje. Čak i najbolja hrana ako stoji dugo postaje otrov. Tako je i s učenjima, mogu biti odlična ali nakon nekog vremena mogu postati otrov. To je zakon duhovnog razvitka i zato je Budha rekao da će budizam izgubiti svoju formu što se i dogodilo, ali to se može primijeniti na sve religije koje su više stvar tradicije i malo koja živi iznutra, odnosno ona nema više snagu koju je imala proje da je mijenjala društvo. Stoga, neko učenje ili tehnika može biti najbolja, ali nama ne mora odgovarati. To je put koji bi trebali slijediti ukoliko želimo slijediti sebe jer u nama leži živo iskustvo, ono nije nigdje izvana.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut

[/two_third]