Ako želimo postići sreću, trebali bismo se zapitati što smatramo najvažnijim – što želimo, čemu težimo ili o čemu sanjarimo? Za neke su ljude to materijalna dobra, poput velike kuće sa svim najnovijim luksuzima, brzog automobila, skupih stvari ili dobro plaćenog posla. Za druge je to ugled, dobar izgled, moć, uzbuđenje, kratkotrajne veze ili pustolovina. Jednoj skupini ljudi koji su nadišli tu formu su važniji obitelj i prijatelji, ali treba biti svjestan prolaznosti tih pojavnosti, jer nas one čine površno sretnima i u principu donose više patnje. Primjerice, poznato je da bogatstvo donosi mnoge brige jer ga moramo neprestano održavati, obitelji napadaju mnoge bolesti i nesreće o kojima čitamo svakodnevno i velika većina ljudi žive u strahu da im se to ne poremeti pa u svojim molitvama često mole za svoje bližnje.

Budući da te stvari ne možemo ponijeti sa sobom kad umremo, ako smo ih učinili glavnim smislom svog života, one će nas na koncu razočarati. Ako su sama sebi cilj, svjetovna su postignuća isprazna; ona nisu pravi smisao ljudskog života. Ipak, ako usmjerimo svoju pažnju na unutrašnji svijet možemo postići vrhunski trajni mir uma i ljubav. Kada to učinimo ta iskustva su krajnja stanja sreće, ona su pravi smisao ljudskog života. Međutim, s obzirom na to da je naša žudnja za svjetovnim užicima toliko snažna, imamo malo ili nimalo zanimanja za praksu, odnosno danas je toliko puno vanjskih stimulansa od opijata do neobaveznog seksa, pa do putovanja u kojima ljudi pokušavaju riješiti problem da je ulazak u sebe sama pomalo smiješna praksa, pa se mnoge na meditaciju privlači na način da im se pričaju fantastične stvari, od astralnih razina, opuštenosti a o istini najmanje.

Manjak zanimanja za praksu je vrsta lijenosti koja se u budizmu zove „lijenost vezanosti”. Dokle god imamo takvu lijenost, osuđeni smo na površan život i ovisimo o onome što se u jyotishu zove dobra i loša razdoblja, a iz iskustva tisuće jyotish savjetovanja, jako malo smo u dobrim razdobljima pa većina proživljava jade u ovom životu i beskrajne patnje iz života u život.

Jedan od načina na koji možemo nadvladati ovu lijenost koja je glavna smetnja jest meditiranje na smrt. To je jedna od najstarijih oblika budističkih meditacija.  Na svoju smrt trebamo meditirati uvijek iznova sve dok ne steknemo duboku spoznaju smrti. Ljudi misle da su svjesni smrti, ali  ta svjesnost o smrti je površna. Čak i na dan vlastite smrti, ljudi razmišljaju o tome što će raditi sljedeći dan. To je varka uma koji neprestano govori da danas neću umrijeti i naš život vodi nas u ispraznost života. S druge strane, meditiranjem na smrt postupno ćemo zamijeniti varljivu misao s istinitom mišlju, Ova spoznaja je ona koja izravno iskorjenjuje lijenost vezanosti i otvara vrata prema unutrašnjosti. Ta misao dolazi iz mudrosti našeg bića i pomaže nam da odvojimo bitno od nebitnog. Ako recimo imamo materijalnih problema koja su uvijek emocionalna i hrane se strahom imamo mogućnost s ovom meditacijom odvojiti bitno od nebitnog.

Bez obzira na ishod, naša svrha nije kredit već naše biće i njegova istinitost, te vraćanjem na sadašnjost mi izlazimo iz kolotečine, jer kredit je kao naša smrt, neizbježna činjenica, ali u ovom slučaju mi izlazimo iz konačnosti i vraćamo se na ono nepromjenjivo i vječno koje u odnosu na ovo što sada doživljavamo je samo prijelazno stanje koje smo mi proglasili na razini uma i njegove varke kao konačno stanje. Razlika između intelektualnog i svjesnosti jest što je svjesnost emocionalno shvaćanje, a znanje koje smo dobili od civilizacije je intelektualno i krnje, puno rupa, zabluda i stranputica što nam dokazuju i intelektualci koji su društveno neaktivni, površni, ne ukazuju na bitno, okruženu su svojim hedonističkim prohtjevima i nisu primjer i vodilje društva jer im je znanje krnje i prepuno rupa s premalo spoznaja. To nije kritika već razlučivanje i razdvajanje bitnog od nebitnog, shvaćanje što je prava svjesnost a što je krnje intelektualno znanje. Stoga, pokušajte vježbati ovu drevnu tehniku jer tantos ili nagon za smrti kako ga je zvao Freud ima svoje utemeljenje u našoj psihi, tj. ne govorimo samo o drevnoj tehnici već i o psihološkoj činjenici, te kako s njome raditi i privesti je u svijest i na taj način lakše prihvaćali ono što nam dolazi u život.

Nikola Žuvela