Svi se spotičemo o negativnu informaciju ili događaj. To je dualizam našeg uma i karmičkih obrazaca prezentiran na velikom platnu svjetskog događanja. Čovjek zaboravlja te sadržaje kada se rodi i iz jednog normalnog polazišta se pita zašto se događaju, ali uvijek reagira na isti način kada se oni događaju. Tada se događa da neka informacija jednog čovjeka ona boli dok drugog ne dira jer ima drugačije posložene i programirane obrasce karme. Onoga koga pogađa loša informacija postaje razdražen, pogođen i misao se uklještava u energetski škripac. Čovjek se tada počinje ljutiti,  a to stvara loše frekvencije koje ga programiraju a na globalnoj razini tu lošu frekvenciju osjećamo kao stvarnost. Na globalnom ljudi većinom negativno reagiraju i zato je puno emitiranog lošeg shvaćanja života.  S druge strane, ako negiramo te događaje, velika je vjerojatnost da ćemo i mi postati žrtva jer u toj ulozi smo u mogućnosti da postanemo njen sudionik.  To što se nismo identificirali s negativnim emocijama, mi te emocije proizvodimo kroz niz svakodnevnih radnji: susjed galami, pa smo ljuti, pada kiša ili snijeg, pa nam to smeta itd. Panično ne želimo te emocije i događaje, ali nas to nekim čudom proganja. Da bismo se toga uspjeli osloboditi, potrebno je prestati osuđivati,  odnosno promatrati tu situaciju i ljude kao da smo na izložbi. Neke slike su na izložbi ružne, ali nam ne pada na pamet da ih skinemo. Na taj način priznajemo postojanje nekih dijelova nas samih kao i drugih ljudi. Dakle, postoje emocije, kao i ljudi takvi kakvi jesu i potrebno ih je priznati. Primjerice, političari nas mogu živcirati,ali je potrebno priznati njihovu realnost, odnosno najvažnije je ne osuđivati, ne ljutiti se i ne bojati se, ukratko, ne sudjelovati u njihovoj igri i prihvatiti ih kao nužno zlo bez emocija.

      Sve emocije koje dajemo lošim događajima, samo su hranjenje te situacije ili ljudi. No kako promijeniti situaciju? Da bismo mogli birati potrebno je prihvatiti, a to ne znači primiti u sebe već priznati realnost ljudi koji čine zlo, situacije koje su zaista loše, ali ne hraniti ih niti jednom emocijom. Naime, ako se borimo protiv nečeg, to će nam i doći u život,a to je mudro  prihvatiti. Ali najvažnije je ne boriti se, ne živcirati se. Primjerice, sukobite se sa šefom, on vam očita lekciju. Odbijanje ili obrana jest gubitak energije i hranjenje obrasca jer je to borba. Ali ako u toj situaciji zamislimo šefa kao sumo borca koji zamahuje rukom, a vi se izmičete, onda ono što on govori ne utječe na vas. To je smisao kineskih borilačkih vještina. Primite njegovu energiju, uskladite se s njome i njegovom energijom i spustite ga na pod, a on tada ostaje bez te energije. Ako tako funkcioniraju borilačke vještine, onda ta agresivna energija šefa funkcionira i u stvarnom životu. Dakle, ako kaže da ćete raditi kako on kaže, to je energija svih šefova i vi se njišete s tom energijom i kažete da ćete to učiniti. Ako kažete da nećete, onda će se energija okrenuti protiv vas, a ako pustite impuls divljanja i malo kasnije posavjetujete se s njime kako učiniti zadani posao što lakše ili kako jedan dio prebaciti na druge, onda se energija polako raspršuje i usmjeruje na drugog ili na drugo rješenje.

     Drugo rješenje je ako je obrazac ili energija toliko destruktivna, suprotstaviti mu se i uništiti. U ovom slučaju učiniti sve da se svim pravnim sredstvima i svojim mogućnostima suprotstavite nepravdi, ali na tome ne smijete stati, odnosno trebate dovoljno ocijeniti da li ste sposobni uništiti takvu energiju. Jasno, procjena znači da se nećete suprotstaviti bijesnom psu, psihičkom bolesniku, to je besmisleno jer izgubiti glavu zbog recimo 100 kuna, nema smisla.  Uništenje obrasca traži puno veću sposobnost i zato je usmjeravanje energije puno bolje pravilo. Naša negativna programiranost je najplodnije tlo za predatore koji nam crpe energiju. Što oni rade? Oni znaju da je većina ljudi negativno programirana i spremna za novac puno toga učiniti. Upecaju ljude objašnjenjima kao da se radi o nekom složenom problemu gdje se čovjeka preplaši, uznemiri, zbuni ili se igra na kartu njegovih kompleksa. Za većinu stvari u životu su nas uvjerili da ne postoji jednostavno rješenje. Drugo je da se svi prema problemu odnose bojažljivo ili stisnuto, prestrašeno tako da je i prije početka rješavanja problema čovjek marioneta. Takvi ljudi koriste kolektivni strah, momentalne krize i na taj način tu energiju pojačavaju kao na nekom pojačalu i koristite ih protiv djelatnika. Ljudi kada razmišljaju o problemu oslanjaju se na tzv. racionalna rješenja koja su uska, slaba i infantilna, dok rješenje leži u kreativnim i intuitivnim rješenjima kada nema straha. Tada se treba ponašati kao promatrač u situaciji, kao da gledamo film a ne sebe, odnosno on vas želi odvesti u labirint, kao da je problem tobože složen i težak s objašnjenjima da to što oni rade ne može nitko, a vi postajte kao nedorasli ili inflitirani u igri inferiornosti i nedoraslosti na što se nadovezuje cijelo društvo. Ta kritika pali jer je slušamo od roditelja, škole i društva i onda smo dobra podloga za šefa da kada to kaže kao da je rekao nešto pametno samo zato jer ima titulu šefa. Dakle, ne preuzimajte složeno kao rješenje jer vam ono ne pripada. Kada je nešto teško, zauzmete drugačiji stav i vidjet ćete da ta situacija postaje laka, ne nasjedajte na tako lošu interpretaciju svijeta jer ona nije vaša već vam je nametnuta.