Obično kada govorimo čujemo samo sebe, odnosno svoje projekcije svijeta koji je obično narcisodina slika djetinstva. U tom svijetu su nam ugađali i stvarnost prikazivali onakvom kakvu smo željeli. Kada odrastemo opet tu sliku očekujemo od svijeta i stojimo raširenih ruku, ali ništa se ne dešava a mi tonemo u razočaranost a onda i frustiranost pa posežemo za ratovima i revolucijama ili pak odabiru na izborima opasnih pojedinaca. Mi čak nismo nadišli životinje, jer one ne biraju vođu čopora koji ih ne pljačka i ne vodi u totalno siromaštvo. Mi živimo u vlastitoj narcisoidnoj anomaliji, biramo one od kojih očekujemo da pod svaku cijenu spasi narcisoidni svijet ili utvaru koja nas je dovela do današnje katastrofe. Ovo je dan kada je potrebno pokušati slušati drugoga, a ne sebe. Budite otvoreni za razmjenu informacije u realnome jer mi bježimo od realnog u spomenuti svijet i tako propuštamo ljubav.