Čudnovata je činjenica, na koju se neprestano nailazi, da ama baš svatko, pa i najnemjerodavniji nestručnjak, vjeruje kako o psihologiji zna sve, kao da je psiha upravo ono područje koje uživa sveopće poznavanje. Ali svaki će se zbiljski poznavatelj ljudske duše složiti da ona pripada najtamnijim i najtajnovitijim stvarima s kojim se naše iskustvo susreće.
U razračunavanju između svijesti i nesvjesnoga, postoji razvoj, napredovanje k cilju ili završetku, to je put prema Jastvu, put prema središtu labirinta. U duši postoji k cilju upravljen proces, neovisan o vanjskim uvjetima. Ali pravi put do cjelovitosti sastoji se na žalost  iz sudbinskih zaobilazaka i stranputica. To je vijugava crta što povezuje opreke, podsjećajući na Merkurov glasnički štap, stazu koja labirintska isprepletenost ispunjuje strahom. Tim putem ozbiljuju se ona iskustva koja se rado označavaju kao “teško pristupačna”. Njihova nepristupačnost počiva na tome što su skupocjena: ona zahtijevaju nešto čega se ljudi najviše plaše, naime, cjelovitost, o kojoj se doduše neprestance govori i o kojoj se beskonačno može raspredati, koja se, međutim, u zbiljnosti života zaobilazi u najvećem luku. Beskrajno je omiljena praksa “psihologije pretinaca”, gdje jedan pretinac ne zna što se nalazi u drugomu.
Za takvo su stanje stvari odgovorni ne samo nesvjesnost i nemoć pojedinca već i opći duševni odgoj Europljanina. Taj je odgoj ne samo u nadležnosti već i u naravi vladajućih religija; jer samo te, prije svih racionalističkih sustava, odnose se jednako na vanjskoga i unutrašnjeg čovjeka. Kršćanstvu se može predbaciti spor razvoj, želi li se opravdati vlastita nedostatnost. Imitatio Christi (Oponašanje, nasljedovanje Krista), to jest zahtjev da se slijedi uzor i postane sličan njemu, trebao bi težiti razvoju i uzdignuću vlastita unutrašnjeg čovjeka, ali ga površni vjernik, sklon gotovim obrascima, pretvara u izvanjski predmet obožavanja, koji upravo zbog tog štovanje ne uzmaže zahvatiti u dubinu duše, kako bi je preinačio u cjelovitost primjerenu uzoru. Tako božanski posrednik stoji kao slika vani, dok čovjek ostaje fragmentom, netaknut u svojoj najdubljoj naravi. U zapadnjaka, međutim, vrijednost Jastva pada na nulu. Odatle proizlazi opće potcjenjivanje duše na Zapadu.
Isključivo religiozna projekcija može dušu lišiti njezinih vrijednosti. Istodobno ona upada u zabludu da uzrok svih nedaća leži vani, i ljudi se više uopće ne pitaju kako i gdje su i sami tome pridonijeli. Duša im se čini toliko beznačajnom te je jedva drže sposobnom za zlo, a kamoli za dobro. Ali ako duša više nema nikakvu ulogu, vjerski se život zaustavlja na izvanjskosti i nebitnim tričarijama. Kako god zamišljali odnošaj Boga i duše – jedno je sigurno: duša ne može biti nikakvo samo, već ima dostojanstvo bića kojemu je podarena sposobnost odnošaja prema božanstvu. Pa kad bi to dio i samo odnošaj kapi prema mogu; ni mora ne bi bilo bez mnoštva kapi. Dogmatski utvrđena besmrtnost duše uzdiže je iznad prolaznosti tjelesnog čovjeka i čini je sudionikom nekoga nadnaravnog svojstva. Time ona po značenju mnogostruko nadmašuje svjesnoga smrtnika.