DSC_0594
Često se bunimo i govorimo da su nas korporacije preuzele iako mi njima upravljamo. Recimo, hranu malo kada uzimamo sa malih farmi, već kupujemo korporacijsku hranu. Nema u tome ništa loše, ali zar nekada u razgovoru ne spominjemo ljude  koji rade u tim korporacijama, odnosno doslovne robove koji proizvode hranu koju jedemo. Kroz hranu dobivamo emocije i onih koji nam je daju, a ništa na ovome svijetu ne može postojati a da mi nismo da li pristanak, odnosno da sami svojim navikama ne podržavamo taj sustav. Čovjek misli da je bespomoćan, ali sve se proizvodi na temelju naših navika.

Jednom sam pokušao organizirati kupovanje namjernica iz Zagorja. Pitao sam poznanike da li žele da jednom tjedno organiziramo takvu kupovinu i deset ljudi me odbilo, a jedna osoba je bila donekle zainteresirana. Dakle, tko podržava sustav nego mi sami.

To što su nas korporacije uvjerile da smo bespomoćni dovoljno govori o nama samima. Ako hrana dobiva tako otuđenu energiju onda i mi postajemo otuđeni.

Ne smijemo bježati od toga da smo mi svjesni otuđenosti, odnosno duboko u sebi znamo za taj osjećaj, ali iz opijenosti samim sobom i razmišljanju o ugađanju samom sebi nemamo svjesnost o drugima, o tome da naše navike stvaraju sav kaos koji je oko nas i da onda zbog tih navika proizvodimo ratove jer tako nastaje borba za resurse. Ljudi se često smiju ovoj konstataciji, ali ti koji se smiju često ih vidite kako su zarobljeni sustavom i kako najviše pate, odnosno kada dođu ovakve krize oni su najviše pogođeni situacijom, a ljudi koji su svjesni činjenica malo kada bivaju pogođeni ovim promjenama, a ako se i dogode lagano ih savladavaju. Životna filozofija nije kako bi ljudi rekli laprdanje u popodnevnim satima, već mogućnost stvarnih promjena, ali to bi značilo da ljudi misle, a to je već zahtijevanje da ljudi počnu razmišljati na temelju činjenica. Mi živimo moto: Što će mi činjenice? Opsjednut sam samim sobom, što nam je morao reći Freud.
Sve ovo možemo provjeriti, pogledati, raspitati se o svakom poduzeću, odnosno ulazak u EU i predstavljanja iste kao strašne babaroge, nema veze sa stvarnošću. Da ljudi mijenjaju svoje navike i da su okrenuti malim ljudima što bi tu korporacije mogle? Čovjek ne može vidjeti malog čovjeka, to vrijeđa njegov ego i njegovu religije veličine. Mi kupujemo od istih tih da bi dobili dojam da smo veliki, zbog toga jer se osjećamo jadni unutar sebe i kupujemo lažni osjećaj pokušavajući se svaki put prevariti. Osjećaj veličine koju dobivamo od korporacije, direktno ide na ugađanje egu i zaboravljanju na samog čovjeka koji se pored nas guši u problemima, a mi govorimo: znaš kriza je.Tko ju proizvodi? Da li smo se u krizi okrenuli malim ljudima, poljoprivrednicima koji su danas propali? Istu tu zemlju će preuzeti korporacije i onda ćemo jesti s iste te zemlje puno lošiju hranu.
Zapamtite, krizu proizvodimo mi sami, i dalje ne možemo vidjeti čovjeka jer nas solidarnost i odnosi ne zanimaju samo naš egoizam.