Pojam energije danas je često u uporabi postajući dio znanosti, ali i psihologije. Ideja o energiji i njezinu održavanju iskonska je slika koja je tinjala u kolektivnom nesvjesnom. Takav nas zaključak primorava da dokažemo da je takva iskonska slika doista postojala u duhovnoj povijesti i da je djelovala tijekom tisućljeća. Najprimitivnije religije u najrazličitijim područjima Zemlje zasnovane su na ovoj slici. To su tzv. dinamičke religije, čija je jedinstvena zamisao da postoji opće raširena magijska snaga (tzv. mana) oko koje se sve kreće. Takav oblik religije mnogi su istraživači pogrešno nazvali animizmom, zbog toga što pod svojim pojmom snage primitivci ne razumijevaju duše ili duhove, nego nešto što se spretno naziva primitivnom energijom. Ovaj pojam odgovara predodžbi duše, duha, Boga, zdravlja, tjelesne snage, plodnosti, magijske snage, utjecaja, sile, ugleda, lijeka, kao i određenim raspoloženjima karakterističnima za oslobađanje afekata. Jedan takav primjer nalazimo kod Polinežana. Pojam “mulungu” (primitivni pojam energije) jest duh, duša, demonsko biće, magijska snaga, ugled. Kada se dogodi nešto čudno, ljudi uzvikuju “mulungu”. Ovaj pojam snage jest i prvo shvaćanje Boga kod primitivaca. Jung smatra da se ova slika razvijala tijekom povijesti u stalno novim varijantama: U starom zavjetu svijetli magijska snaga u zapaljenom žbunu i pred Mojsijem; u evanđeliste ova snaga dolazi s neba silaskom Svetog Duha u obliku plamenih jezika. Kod Heraklita ona se pojavljuje kao energija sveta, kao “vječito živa vatra”, u perzijskom ona je vatreni sjaj “haoma”, Božje milosti, kod stoika je “pratoplina”, sudbinska snaga. U srednjovjekovnim legendama pojavljuje se kao aura, svetački zrak koji kao plamen bukti iz krova kolibe u kojoj svetac leži u ekstazi. U svojim viđenjima sveci vide ovu snagu kao sunce, kao obilje svjetlosti. Isto tako prema starom shvaćanju i sama je duša snaga. U ideji besmrtnosti leži njeno održavanje, dok u budističkom i primitivnom shvaćanju metampsihoze leži njena neograničena sposobnost preobražavanja. Ova ideja je od prapovijesti utisnuta u čovjekovu prirodu.

   Kolektivno nesvjesno pojavljuje se u obliku arhetipova, odnosno ono je neka vrsta spremnosti da se uvijek iznova reproduciraju iste ili slične mitske predodžbe. Arhetipovi nisu samo otisci stalno ponavljanih tipičnih iskustava, nego se empirijski istodobno i ponaÅ¡aju kao snage ili tendencije ponavljanja istih iskustava.Naime, uvijek kada se jedan arhetip pojavi u snu, u fantaziji ili životu, nosi sa sobom posebni “utjecaj” ili snagu zahvaljujući kojoj djeluje numinozno, odnosno fascinirajuće ili poticanjem na akciju. Arhetipovi imaju moć djelovanja prigodom religijskih obraćenja, ali i kod shizofrenija. Klasično djelovanje arhetipova jest zahvaćanje psihe s nekom vrstom iskonske snage, gdje se pojavljuju pretjerivanje, nesloboda, iluzija, opčinjenost u dobru kao i u zlu. To je glavni razlog zaÅ¡to su ljudima bili potrebni demoni i zaÅ¡to nisu nikada mogli živjeti bez bogova. Bog je prisutan svuda, ako ne svjesno, onda nesvjesno budući da je arhetip. U naÅ¡oj duÅ¡i neÅ¡to je superiornije vlasti – ako to svjesno nije Bog, onda je to novac. Stoga, pametnije je svjesno priznati ideju Boga, poÅ¡to će inače jednostavno neÅ¡to drugo postati Bogom, po pravilu neÅ¡to vrlo nedovoljno i glupo, neÅ¡to Å¡to može da izmisli ‘prosvjetiteljska’ svijest, poput ideje da je smisao života dobra zarada. Već odavno naÅ¡ intelekt zna da se Bog ne može točno zamisliti a kamoli predočiti da i kako stvarno postoji. Razum je samo jedan od mogućih duhovnih funkcija i da se pokriva samo s njemu odgovarajućom stranom fenomena svijeta. Osim razumskog, oko nas se nalazi iracionalno koje se ne poklapa s razumom, a pripada kolektivnom nesvjesnom. Ipak u nama postoji težnja da iskorijenimo kaos iracionalnog u nama i izvan nas. Cijenu takvog pogleda plaćamo, no, cijena je previsoka jer to radimo nesvjesno.