19Kada promatramo čovjeka i njegove probleme često ih sagledavamo iz druÅ¡tvenog kuta gledanja, dok svako drugačije miÅ¡ljenje, ukoliko nije druÅ¡tveno priznato, teÅ¡ko prihvaćamo. Antički filozofi takvo javno miÅ¡ljenje su zvali doksa, odnosno to je miÅ¡ljenje većine koje nema mnogo veze sa stvarnošću. Ne znači li to da stvarnost koju promatramo nije prava stvarnost već skup konvencionalnog načina shvaćanja života? Ukoliko prihvatimo konvencionalno gledanje stvarnosti moramo znati da ono donosi mnoge probleme. Takvo gledanje potiskuje naÅ¡u unutarnju prirodu koju zovemo nesvjesno i njegovo djelovanje teÅ¡ko razaznajemo kada djeluje na naÅ¡u svijest. Obično njegovo djelovanje razaznajemo onda kada je već to kasno i kada nismo prepoznali njegov govor kroz snove. Neprihvaćanje tog govora nesvjesnog nužno donosi posljedice koje zovemo stručnim terminom neuroza i depresija imenujući neÅ¡to o čemu baÅ¡ i nemamo mnogo pojma. Ipak, upliv nesvjesnog u svijest nije niÅ¡ta novo. DruÅ¡tvo se od svojeg postanka pokuÅ¡ava obraniti od nesvjesnog, ali onda su ljudi bolje razumjeli njegov govor, zbog arhaičnog simboličkog govora koji je mnogo bliži svjetonazoru kao i načinu života. Kroz religijske obrede ljudi su uvidjeli da oni pružaju zaÅ¡titu i autonomiju svijesti. Koliko god nam to god izgledalo besmisleno oni su bili djelotvorni isto onoliko koliko su to danaÅ¡nji antidepresivi. Naime, mnoga izlječenja poput trbuÅ¡nog tifusa bili su liječeni Å¡amanskim obredima, ne idealizirajući pritom plemenski način života koji je u svojim obrednim elementima bio itekako okrutan. Ipak, obredni način života zadržao se do danaÅ¡njih dana. Oni danas žive kroz obilježavanja državnih praznika, ili kroz stare običaje poput maÅ¡kara. Možemo zaključiti da je religija arhaični pogled prema nadnaravnim smislom koja je danas zamijenjena kulturom, odnosno, kako je Nitzsche rekao, ”Kultura je surogat religije.”

Plemenski način života se zasniva na obredu, a njegovo psihičko djelovanje ne prepoznajemo već podcjenjujemo. Suditi o onom o čemu ne znamo znak je gluposti. Stoga, onaj tko imalo shvaća unutrašnji život, zna da su obredi primitivni projekcijski aspekti duševnog života. Koliko smo kao civilizacija duboko obredni dovoljno govori o našim navikama koje sociologija zove zajedničkim jezikom civilna religija a uobličena je kroz očekivanja zemaljskog raja kojeg bi trebale donijeti stranke, globalizacija i druge političke utopije. Obred prepoznajemo u mnogim radnjama, poput odlazaka u trgovačke centre, precjenjivanja auta i, općenito, stvari koje imaju u našem društvu status svetosti. Ukoliko se radi o precjenjivanju, ili podcjenjivanju, onda govorimo o autonomiji nesvjesnog, odnosno o dominaciji određenog neosviještenog djela nesvjesnog kojeg projiciramo u stvari. Stoga možemo reći  da je ljudsko ponašanje određeno time da traži u nečemu svetost. Katkada je to religijski fanatizam, ali i radikalni materijalizam. U pozadini je uvijek čovjekova težnja da nešto obožava. Također, to precjenjivanje može biti žena, muškarac, dijete, a mnogima i novac. Te obrede obožavanja zovemo racionalnim, jer ih razumijemo, dok postoje oni iracionalni koje osoba čini kako bi se zaštitila od vlastite destrukcije. Najčešće je to pretjerana čistoća koju osoba održava kako bi se obredno zaštitila od vlastitog bijesa. Psihologija to zove opsesivno-kompluzivni poremećaj. Stručno rečeno radi se o obuzetosti ponavljajućih ideja, misli, poticaja, predodžaba koje se doživljavaju kao nametljive i neprimjerene i izazivaju tjeskobu i nelagodu. Osoba osjeća da joj je sadržaj obuzetosti stran, da nema kontrolu nad njim i da to nisu misli koje bi trebala imati. Najčešće obuzetosti su ponavljajuće misli o zarazi (npr. mogućnost zaraze rukovanjem s drugom osobom), ponavljajuće sumnje (npr. da li su vrata ostala otključana), potreba za određenim rasporedom stvari (npr. intenzivna nelagoda ako su stvari u neredu ili asimetrično raspoređene), agresivni i zastrašujući poticaji (npr. da se izvikuju prostote u crkvi) i sl. Kod pojedine osobe može se pojaviti i samo jedan takav simptom. Misli, poticaji i predodžbe ne predstavljaju uobičajenu brigu oko svakodnevnih problema (posao, škola). Osoba s obuzetostima obično pokušava potisnuti takve misli, neutralizirati ih drugim mislima ili radnjama (kompulzije). Činjenica jest da mi često prelazimo na drugu stranu opsesije, ali u puno manjim količinama pa nas ne smatraju nenormalnima, ali nesvjesno stalno upliće prste u naše misli, gdje je nužno shvatiti da je život nemoguć ukoliko ne poštivamo zakonitosti psihičkog života. Percepcija i svjesnost nameću nam se kao odgovor na zahtjev nesvjesnog, ali moramo znati da ovdje ne pomažu pomagala racionalnih konstrukcija koje su bezvrijedne u odnosu na psihu.