Psihološki Bog

Gnoza je nesvjesna psihologija tj., onaj element koji se najviše odupire pravilu vjere, ono Prometejsko i stvaralačko što se klanja samo vlastitoj duši, a nikako onom što svijet diktira kao vlastitu istinu. U gnozi pronalazimo onu vjeru u moć spoznaje koja je nedostajala prošlom vijeku. Vjera ima svoje porijeklo u ponosnom osjećaju vlastite povezanosti s Bogom, koje se ne podvrgava ljudskoj odredbi i koje u danom trenutku čak i bogove nadilazi snagom spoznaje. U gnozi leži početak onoga puta koji vodi do psihološki tako značajnih spoznaja njemačke mistike, koja je cvjetala u srednjem vijeku, poput mistike Eckharta. Nažalost, iz osobnog života Eckharta nije nam poznato ništa što bi nam objasnilo put kojim je on dospio do duše. Eckhart je stran kršćanskom osjećaju grešnosti, a zanima nas njegovo osjećanje unutrašnjeg srodstva s Bogom. U Eckharta se dogodilo snažno povišenje duševne vrijednosti kad se mogao uzdići do relativnoga shvaćanja Boga i njegova odnosa prema čovjeku. Relativnost Boga jedan je od najvažnijih koraka na putu do psihološkog poimanja religioznog fenomena. Bog kod Eckharta je zavisan od ljudskog subjekta, te postoji uzajamna i neizbježna veza između čovjeka i Boga, tako da se, s jedne strane, čovjek može razumjeti kao funkcija Boga a, s druge strane, Bog kao psihološka funkcija čovjeka. Božja relativnost se javlja i kod primitivnih ljudi. Na nižem stupnju shvaćanje Boga, odnosno Bog je božanska snaga, snaga zdravlja, bogatstva itd., koja se pojedinim procedurama može upotrijebiti za ljudsko zdravlje, a ponekad za izazivanje magijskih i neprijateljskih djelovanja. Ovu snagu primitivni čovjek osjeća kao vanjsku i unutrašnju tj. ne samo kao svoju vlastitu životnu snagu nego kao i medicinu u svome amuletu ili kao utjecaj poglavice, šamana itd. Psihološki, snaga fetiša jest nesvjesno subjektivno precjenjivanje objekta. Mi to zovemo libido ili psihička energija (prana, chi) koji se nalazi u nesvjesnom a vidimo je svaki puta kada precjenjujemo objekt a to je u našoj civilizaciji novac, ili precjenjivanje partnera (divan si, nikada nisam upoznala takvu osobu). Dakle, nesvjesno se pojavljuje projicirano. Prema tome, relativnost Božja koja se pojavljuje u srednjovjekovnoj mistici jest vračanje u primitivno stanje. Primitivno potiče od riječi primus što znači prvotno. Međutim srodne istočne predodžbe o individualnom i nadindividualnom atmanu nisu vraćanje na primitivno. Biće Istoka konstantno je razvijalo to primitivno. Stoga, vraćanje na primitivno jest dodirivanje majčinske zemlje, praizvora svake snage.

Eckhart smatra da, tko Boga pribavlja izvana poput religije, taj je ometan objektima, odnosno ne može vidjeti unutarnju stvarnost Boga. Međutim, sada se javlja ona mističnost ili nerazumijevanje Boga, odnosno, onaj tko Boga ima iznutra, taj ga  projicira u objekt, a ono najzanimljivije je, da taj objekt dobiva jednu nadvrijednost. Kada objektu ili svijetu damo tu mogućnost tu se dogodi da objekt (u ovom slučaju Bog) ima prekomjeran utjecaj na čovjeka i drži ga u određenoj ovisnosti. Očito Eckhart misli na dobro poznatu vezanost za objekt, kojom se svijet pojavljuje u ulozi Boga, kao apsolutno uvjetovana veličina. Stoga Eckhart smatra da Bog još nije postao svijet, jer je svijet zamijenio mjesto Boga. Kada bi Bog posjedovao u sebi samom nadvrijednost, imao bi Boga kao objekt, kao svijet i tako bi Bog postao svijetom.

Prema Eckhartu, “s kim je sve u redu, tomu je zaista dobro na svim mjestima i među svim ljudima. Ali s kim nije u redu, za nj je loše na svim mjestima i među svim ljudima. A s kim je u redu, taj ima Boga istinski uza se; tko pak istinski ima Boga, taj ga ima na svim mjestima, i na ulici i pored svega mnoštva, jednako kao u crkvi ili pustinji ili u ćeliji; ako i na drugačiji način pravo ima njega i samo njega, onda takva čovjeka ne može nitko omesti.”[1]

Kod primitivnih ljudi možemo primijetiti da imaju više duša tj. više autonomnih kompleksa visoke samostalnosti, tako da postoje kao odvojena bića (to primjećujemo i kod psihičkih bolesnika). Jung smatra da na višem stupnju razvoja smanjuje se broj duša, dok se na najvišem dosad postignutom kulturnom stupnju duša sasvim ne razriješi u svjesnost svih psihičkih procesa i time produžuje svoje postojanje samo još kao termin za celokupnost psihičkih procesa. Ovo trošenje duše je znak ne samo zapadnjačke nego i istočnjačke kulture. Takav primjer nalazimo u buddhizmu gdje se sve razrješava u svjesnosti, čak se i samskare (nesvjesna potisnuta iskustva koje utječu na svjesno razmišljanje), preobražavaju samorazvojem.

Eckhartovo poimanje Boga je ppotpuno usmjereno na unutrašnjost, gdje ne ostavlja prostor vanjskom svijetu a jedino tako se možemo sami preobraziti. Dokle god je duša samo u Bogu, ona nije blažena. Ako se pod blaženošću podrazumijeva zdravo povišeno stanje života, onda ovo stanje, dakle, prema Eckhartu, ne može postojati dokle god je kao Bog snaga, libido, skrivena u objektu. Kada  Bog, po Eckhartu, nije u duši, tada je snaga vani, odnosno u objektima. Bog se mora povući iz objekta; time dolazi u dušu, i to je više stanje i za Boga znači blaženstvo. Bog tj. najviši intenzitet života, nalazi se u duši, u nesvjesnom. Pitanje koje nam se nameče jest, od kuda dolazi božanstvo ili slast ljubavi, koju su Indijci nazvali ananda, odnosno brahmansko stanje? Prema Jungu, viša vrijednost leži u tome stanju kod nesvjesnog. Ovdje nam se nameče pitanje zašto je ovo stanje puno zadovoljstva? Spomenuto blaženo stanje prati sve one trenutke koji su obilježeni osjećanjem punine života, odnosno trenutak gdje se ono naslagano moralo sliti bez zaustavljanja, gdje nije bilo potrebno svjesnim naporom izazivati stanje zadovoljstva, to znači da se u tom stanju sve događa spontano. Za ovu radost, koja bez obzira na vanjski svijet, struji iz dubine bića, vrijeme djetinjstva je nezaboravni moment osobe. Stoga je odnos djeteta s roditeljima simbol za pravi unutrašnji uvjet pod kojim se pojavljuje blaženstvo. Jung, stoga smatra da, biti kao dijete znači posjedovati zalihu nataloženog libida, koji se još može razliti. Djetetu libido struji na taj način da on sebi stiče svijet, a postepeno se i dijete slijeva sa svijetom, kao što govori religiozni jezik, jer mu stvari postepeno postaju prevažne. Zatim se pojavljuje ovisnost o stvarima. Iz toga slijedi nužnost žrtve, odnosno povlačenja libida. Na taj način intuitivna doktrina religioznog sustava pokušava ponovno skupiti energiju, a ona sama ovaj proces sabiranja predstavlja svojim simbolima. Viša vrijednost objekta pokazuje prema nižoj vrijednosti subjekta spuštanje unazad zbog čega libido struji prema subjektu, ali taj protok sprječava svijest. Kod primitivnih ljudi možemo primijetiti neprestanu religijsku praksu, jer oni bez teškoće mogu slijediti nagon, odnosno kretati se sada u jednom, sada u drugom smjeru. Religijskom praksom stvaraju sebi potrebnu magijsku snagu, ili preko noći stječu izgubljenu dušu. Posljednjom slikom služi se i Eckhart smatrajući da, nebesko blago izgleda kao blago koje je sakriveno u polju. Ovo polje je duša u kojoj leži sakriveno blago nebeskoga carstva. Stoga je i Bog i svako stvorenje blaženo u duši. U nesvjesnome leži blago u introvertnom spuštenom i potonulom libidu. Ova količina libida se odražava kao Božje carstvo. Božje carstvo znači postojano ujedinjenje s Bogom, život u njegovu carstvu, dakle u stanju u kojem veća količina libida leži u nesvjesnom i otuda determinira svjesni život. U nesvjesnom koncentrirani libido dolazi od objekta, od svijeta, koji ga je ranijom nadmoćnošću uzrokovao. Tada je Bog ostao vani, a sada on djeluje iz nutrine kao sakriveno blago koje se shvaća kao Božje carstvo. Očito je tim izraženo da nagomilani libido predstavlja vezu s Bogom. Ako Eckhart dolazi do zaključka da je duša Božje carstvo, onda se ona zamišlja kao veza sa Bogom i Bog bi bio snaga koja u njoj djeluje i koju on zapaža. Eckhart zove dušu i slikom Boga.

Na osnovu etnoloških i povijesnih shvaćanja duše spoznajemo da je ona, s jedne strane, sadržaj koji pripada subjektu, a s druge strane i svijetu duhova tj. nesvjesnom. Stoga duša ima uvijek nešto zemaljsko u sebi. To je isti slučaj i sa magijskom snagom, sa Božjom snagom u primitivnih ljudi, dok shvaćanje viših kulturnih društava jasno odvaja čovjeka od Boga i na kraju ga podiže na visinu najviše idealnosti. Ali duša nikada ne gubi svoj srednji položaj. Stoga se duša mora smatrati kao funkcija između svjesnog subjekta i subjektu nepristupačnih dijelova nesvjesnoga. Determinirana snaga koja djeluje iz tih dubina (Bog), te stvara simbole, i sama je slika. U tim slikama prenosi ona snage nesvjesnoga u svijest. Ona je na taj način sud i prijenosnik, organ zapažanja za nesvjesne sadržaje. Što ona opaža, to su simboli.  Simboli su uobličene energije, snage, odnosno determinirane ideje, koje imaju isto tako veliku duhovnu i afektivnu vrijednost. Ako je, kao što Eckhart kaže, duša u Bogu, ona još nije blažena, odnosno ako je ta funkcija zapažanja sasvim preplavljena silom, to još nije sretno stanje. Tek kada je Bog u duši, odnosno ako duša zapažanjem poima nesvjesno, i ako se otuda uobličila do slike i simbola, to je onda sretno stanje, odnosno to je stvaralačko stanje. Iako, nam se ova formulacija može činiti komplicirana, ona je za Zapadnjaka kakvog poznajemo danas jedina jer mi više ne možemo zahvaćati stvarnost srcem jer da možemo i odnosi kao i posao bi nam bili puno bolji i harmoničniji, ali to nije tako jer objekt vjerovanja nam je još uvijek u svijetu i ovaj proces pounutrenja Boga, atmana ili Jastva još za veliku većinu nije započeo a onda smo prepušteni svim mogućim zloćudnim projekcijama nesvjesnog koje nas kao brod na moru, njiše čas u jednu čas u drugu stranu.