Satoriju u području kršćanstva odgovara doživljaj religijskog preobražaja. Međutim, budući da postoje različiti stupnjevi i tipovi takvog doživljaja, pokušat ćemo vidjeti što bi približno odgovaralo tom doživljaju. Ova mistični doživljaj se sastoji od prepuštanja, pražnjenja slika i drugih takvih stvari. Ono se razlikuje od religijskih doživljaja koji se, poput duhovnih vježbi Sv. Ignacija, temelje na vježbanju i vizualizaciji svetih slika. U molitvenoj praksi uključena je pretpostavka kakav već Bog jest, dok ovdje ne smije biti niti jedne pretpostavke. Izjava, Bog je Ništa, bila bi u načelu neuskladiva s kontemplacijom strasti, s vjerovanjem i s očekivanjem zajednice.

Podudarnosti sa zapadnjačkim doživljajem u odnosu na satori ograničena je na nekoliko kršćanskih mistika čije su izreke, paradoksalno, na rubu krivovjerja ili su ga zapravo prekoračile. Prvi i najveći mistik Zapada svakako je Meister Eckhart koji je Boga označio s Ništa. U onoj mjeri u kojoj je zen pokret, tijekom stoljeća stvoreni su kolektivni oblici vjerovanja koji nemaju puno veze s onim što predstavljaju ovi putovi. Zen se sastoji od redovničke halje, duhovne obuke te od koan metode. Zen se razlikuje od svih ostalih filozofskih metoda i meditativnih praksi po svom načelu odsustva pretpostavki. Buddha se strogo odbacuje i negira iako bi mogao biti najjača od svih duhovnih pretpostavki. No i on je sam slika i zbog toga se mora staviti po strani. Ništa ne smije postojati osim onog što je stvarno prisutno, to jest čovjek sa svojom potpunom, nesvjesnom pretpostavkom koje se nikad ne može riješiti upravo stoga što ona jest nesvjesna. Odgovor koji dolazi iz praznine, svjetlo koje izbija iz najcrnjeg mraka, to su oduvijek bili doživljaji divnog i blagoslovljenog prosvjetljenja.

Bez obzira što živimo u svijetu koji je prepušten površnosti, ovo iskustvo ne pripada nekom izmišljenom idealu već nam je ostavljeno kao najdublja ostavština zapisana u našim kodovima nesvjesnog, odnosno, sve što se događa oko nas i u nama bilo da se radi o braku, krizi ili nečem trećem usmjereno je na taj proces. Pošto je taj proces dug i naporan, jer smo prepuni predrasuda, često smatramo da su takva iskustva više bajka, a manje realitet. Jedan poznanik koji je bio kod zen učitelja u Japanu, rekao mi  je da je u procesu čišćenja imao prave fizičke bolesti poput upale slijepog crijeva, ali da su u procesu meditacije nestale. Iskustva napuštanja predrasuda duboka su i od njih su sačinjena naša vjerovanja koja tek trebamo otkriti na ovom putu.

Dakle, ako bismo uopće mogli približiti zen Zapadu, onda je to svakako bili iskustvo Meistera Eckharta koji govori o tome da je Bog Ništa, ali pojmovi i filozofiranje nipošto ne pripadaju zenu i bilo kakvo objašnjenje je potpuno besmisleno, jer je to iskustvo antiintelektualno. Bit je upravo u napuštanju intelektualnih formi i predrasuda društva koja kvare naš izvorni pogled na svijet. Satori se dešava kada nesvjesno potpuno prodre u svijest koja je koncentracijom toliko sužena da ovi sadržaji mogu uči u svjesno. Stoga, kada promatramo zen, ne gledajmo lijepe halje, predivna zvona i zen vrtove, već pročitajmo iz toga sadržaj i smisao, odnosno praznina koju pokušava pokazati zen jest odsutnost misli, slika u kojem se događa blijesak.

Nikola Žuvela