jyotishJučer sam vodio jedan razgovor na temu moje posljednje knjige Katalog samozavaravanja. Kako je knjiga podosta provokativna, uspio sam izvući i pokoju provokaciju, ali ona nije postojala radi toga da bi povrijedila, ona je usmjerena na ono Å¡to smo u antičkoj Grčkoj zvali katarza. Dakle, u jednom dijelu spominjem one ljude koje zaobilazimo na ulici i koji hodaju doslovno u dronjcima. Teza je da neki od njih u svojoj glavi žive puno bolje od mnogih koji ih s gnuÅ¡anjem promatraju, odnosno da njih civilizacijski odbacujemo jer su ‘neuspjeÅ¡ni’, dok je sasvim prihvatljiva činjenica Å¡to se mi potiskujemo i Å¡to smo kao civilizacija EMOCIONALNO DEFEKTNI i da nismo u stanju postići najnormalniji odnos s partnerom, a da ne govorimo o prijateljskim vezama. Ustvari, mnogi kojima se divimo, jasno, samo u mislima, hodali su u dronjcima poput Isusa, Buddhe, sv. Franje AsiÅ¡kog, Majstora Eckharda ili Ramane. Druga primjedba jest da ti ljude smrde?!

Da, sigurno je da Isus nije baš uvijek imao kadu ili tuš kao ni Buddha, to je bio dio kulturološkog načina života, odnosno smrad je bio kulturno prihvaćen, ali mi danas živimo u kulturi u kojoj je smrad gora stigma od onoga što ljudi govore i misle. Prihvatljivije nam je da partner vara svog partnera od onoga da netko skuplja boce? Mi čak mislimo da smo u boljoj situaciji, da smo kao uspjeli jer smo moderni robovi i što potpuno mislimo i govorimo ono što nam govori država ili Crkva. Hoćemo li reći da nam država i Crkva nisu nametnule temu o seksualnom odgoju? Hoćemo li reći da o toj temi nismo razgovarali? Da, jesmo jer mislimo što nam oni govore, a možda se ipak zavaravamo da nije tako.  Mislimo li da je naš život bolji od života onoga tko možda leži  na ulici poput nekog sadhua u Indiji koji prosi? Dakle, razlika u jednom bitnom segmentu je velika, mi imamo higijenu, veći izbor konzervirane hrane od koje smo neprestano bolesni, a topli dom nam zavisi o tome da li je poskupio plin, pa sada moramo malo pripaziti s potenciometrom.

Dakle, formalizam je danas VELIKO OSTVARENJE SNA, dok kvalitativno imamo policiju koja štiti korporacije na način da malo pokušate bilo što reći protiv njih kao prije u komunizmu, vidjet ćete s koliko ćete se problema suočiti. Jedan dobar primjer govori o nedavnoj šali jednog engleza koji je s megafonom govorio ljudima da odu na posao i da slušaju što im se govori, te da kupuju što više. Ne moram reći da ga je na jednom mjestu privela policija, dok ga je na drugom pokušala privesti korporativna policija odnosno plaćeni zaštitari. Ipak, mi se tješimo da smo slobodni jer kupujemo smeće i plaćamo račune i pričamo o seksualnom odgoju i propalim vezama naprednije i uzvišenije samo zato jer živimo u toplom i imamo lijepu odjeću. Dakle, paradigma o onima koji smrde bila je samo paradigma i razgolićavanje našeg života, odnosno mi još uvijek ne vjerujemo da živimo u narcističkom totalitarizmu i da smo njegovi potpuni robovi, a jedina satisfakcija jest da smo obučeni i živimo u toplom. Kvalitativno ako zbrojimo, ne živimo ništa kvalitetnije, ljudi se ne smiju, osim umjetno, onako uz pola litre vina i uz dosta cinizma, žene bi danas statistički  radije otišle u restoran na večeru nego vodile ljubav, a zabava više ne može biti normalna jer podsvjesno nam je ionako marketing ubacio ideju da smo veseli jedino ako živimo ekskluzivno.

Danas imamo nažalost i potvrdu toga, odnosno statistički ljudi se osjećaji siromašni i neispunjeni jer si ne mogu priuštiti taj standard, čak statistički i manje vode ljubav jer su nesretni zbog tog standarda, pa je i vođenje ljubavi besmisleno, ali još uvijek smo u uvjerenju da je ne ići na posao, ne brinuti se o računima, lošoj vezi i poslu na kojem doživljavamo mobing bolji izbor. Da, jest bolje jer kada pogledamo onoga u dronjcima, ne bojimo se čak ni smrada, ni loše odjeće, već se  bojimo biti SLOBODNI i BITI NITKO I NIŠTA. Ljudi kada su na burzi više od tri godine, statistički, psihički obolijevaju samo zato jer im SLOBODA I BITI NITKO I NIŠTA teško pada. Kada nekog deložiraju iz stana, mi ne vodimo toliko brigu o tome da li će se njima nešto dogoditi jer oni će biti ionako slobodni, mi se bojimo da će nam netko oduzeti san o modernom robu koji se prodao za malo stvari i za loš i neiskren odnos, kako sa partnerom, djecom, prijateljem, poslodavcem ili svijetom. Zato mi ne pričamo o najvažnijim temama, bojimo se izgubiti svoj san, svoju zarobljenost u sebe i kada se u onom zanosu okrenemo čak i molitvi i upitamo Boga: zašto mi, Bože nisi dozvolio da budem rob, zašto i meni ne dozvoliš da kao i drugi kupujem smeće i budem u neiskrenim odnosima? To je trenutak apsurda kojeg zovemo napredak civilizacije.