Kako nas ljubav osvaja u prvom dijelu života? Osjetimo nju ili njega kada ulaze u neku prostoriju i kreću sve naše projekcije bez da išta činimo, a taj osjećaj nas vodi. Ako je obostrano, živimo u najljepšem stanju koje nikada do tada nismo upoznali. Najbolji dijelovi nas ožive kao nikada do tada. Tko je uspio ovaj dio pretvoriti u ljubav već dosta spoznaje sebe i ljubav. Ipak, u drugom dijelu života, sve ono što nas je pokretalo u prvom dijelu života, sada nema tu važnost. Ostaju samo kvalitete ili nekvalitete partnera. Mnogi u prvom dijelu imaju predodžbu da su puni kvaliteta i mogućnosti voljenja, ali ako dopustimo da nas inicijacija u drugi dio života povede, počinjemo vidjeti puno onoga što smo mislili o sebi da nestaje.

Ono što je prije vrijedilo u odnosu, sada ne vrijedi. Hladne činjenice mogu u nama proizvesti snažnu emotivnost koja od straha i jeze s vremenom može stvoriti stvarnog čovjeka kojeg partner može ili ne mora voljeti. Kako kaže Goethe: “Budi ljubavi dostojan ako želiš da budeš ljubljen.”  Zaljubljenost prvog dijela života možemo objasniti idealizmom koji se manifestira, kako kaže Victor Hugo: “Čudna stvar: prvi znak istinske ljubavi u mladića je stidljivost, a u djevojke smjelost.”

Drugi dio života obilježava:  “Dok god volimo nekog zbog njegovih vrlina, to nije ništa ozbiljno. Ali kad ga počnemo ljubiti zbog njegovih mana, onda je to ljubav.” Sasha Guitry

Prvi dio života prati projekcija: “Idealan muž je čovjek o kakvom sve žene sanjaju da ga imaju, u stvarnosti ga nema ni jedna.” Anna Magnani U prvom dijelu veze, očekivanja od života su velika, idealistična, a u drugom dijelu idealizmi su došli do stvarnosti. Želje koje su bile važne u prvom dijelu života više ne vrijede. U našoj kulturi to izgleda tako da se muškarci oblače i ponašaju kao dječaci, a žene kao djevojčice, ne mogu prihvatiti odnos drugog dijela života jer ih previše upućuje na sebe. Ne mogu se osloniti na obrazloženja prvog dijela života zašto odnos ne funkcionira. Biti dječak i djevojčica skida breme ulaska u procjep, gledanja što sam ja u odnosu i što je moj partner. Susrećemo se sa starošću u kojoj izgled, pokazivanje, tulumarenje, život bez obaveza kojeg prati sindrom Petra Pana predstavlja nemogućnost ignoriranja života. Cijela jedna generacija je odrasla u tom dječjem stanju i ona ne pokušava shvatiti čemu starost i zrenje ljubavi u odnosu, kako mane postaju mjesto ljubavi i prihvaćanje Sjene.

Ipak, kreativnost i romantičnost prvog dijela života daju smjernice. One su utjelovljenje junaka i princeze, potrebni su kako bi dječak postao muškarac, a djevojka žena. Zašto? Kako djetetu objasniti da se mama i tata ne slažu i da se rastaju jer su ustvari oni djeca i ne žele odrasti. Ne mogu shvatiti da je odnos odrastanje i upoznavanje Sjene. Upravo nemogućnost da prožive izazove junaka koji ubija zmaja ili integrira nesvjesno, kao i princeze koja mora izdržati samoću čekajući junaka kao najveći strah žene, stvara odrasle ljude. Velika većina djece u vrtiću zato ima policijaca koji hvata lopova, tatu u predsjedniku, mamu u religiji i oni umjesto njih žive život bez da dožive sebe. Osjećaj u kojem si na vjetrometini na kojoj se ne možeš osloniti nego na sebe i zavoljeti taj dio sebe, užasava većinu.

Ljubav je aristokratska, dostojanstvena, ona ne želi živjeti s uskogrudnima. Njima daje strast koju onda većina pretvara u frustraciju jer nije zadovoljena njihova narcisoidnost, a društvo kao takvo ljubav koristi samo kao orden ili status u društvu. Nemojte se bojati da ima veću vrijednost. Ljubav poziva: Želiš me, a htio bi biti dijete, pa kako ćeš me razumijeti? Ona nije samo poziv. Ona je odrastanje, a njeno odbijanje je ovaj totalitarni kaos kojeg stvaraju nedorasla djeca koja su dopustila da junak i princeza budu neko drugi, a ti zamjenski roditelji su još gori narcisi kao što i jest izgled svake Sjene. 

Nikola Žuvela

jyotish sajvetnik i terapeut