Arhetip djeteta stvara narcisoidnost ali je normalna pojava u odrastanju, odnosno nužan je za razvoj. Sasvim suprotno odrastanju prevladala je narcisoidnost i razvoj čovjeka je stao. Današnji ljudi mjere uspjeh demokracije s količinom koliko će meni država pomoći (narcisoidnost), dok, s druge strane, ne žele imati o ničemu stav jer ako ga formiraju onda bi ga trebali objasniti, prakticirati i prolaziti kroz preispitivanje mnogih činjenica, te učestovati u svojoj ideji za koju se zalažu. Najlakše je reći ja sam protiv ovoga ili onoga, jako lijepo zvuči, ali u praksi jako je malo ljudi koji žive i iskušavaju život, najviše je onih kritičara koji žive u staklenim zvonima. Zato mnoge duhovne zajednice ne učestvuju u realnom životu, one kritiziraju jer bi ih to moglo dovesti da upoznaju ono što kritiziraju. Recimo, arhetip djeteta želi živjeti u sretnom društvu, on ne želi upoznati sebe, ono težište premješta u svijet u kojem zlo spriječava njegov naredak. Kada se arhetip djeteta konstelira u duhovnoj zajednici onda ona ne može vidjeti da hranu koju jedu dolazi od velikih korporacija i da je pokušaju proizvoditi trebaju strojeve korporacija, internet korporacija, da bi sagradili dom trebaju cigle, knauf, pločice velikih korporacija. Ukratko, svoju egzistenciju i medij koji koriste dolazi iz tog zlog kapitalizma. Naši preci bi za vrijeme velikih poplava ostali gladni, a danas pšenica dolazi iz drugih krajeva i tako smo zaboravili da danas ovakav lijepi život zaslužujemo upravo međusobnoj suradnji prodaji i trgovini. Da je profit problem to svi znamo, ali arhetip djeteta mora odrasti i prihvatiti složenost života i rasti.
Tako izbjegavamo materijalnu stvarnost za koju govorimo da je prolazna, ali svakodnevno u njoj živimo, zaboravljamo da je tijelo hram za spoznaju i integraciju emocija, a tijelo je u interakciji s materijalnim svijetom, u njemu učimo o svojim ograničenjima i stvarnoj moći.
S druge strane, osim ‘duhovnog’ arhetipa djeteta postoji hedonist koji parazitira na arhetipu djeteta, on se utopio u ovom svijetu i koristi pogodnosti tehnologije. Oni vjeruju da će dobri tata ili država riješiti problem i zato žive kao paraziti na mnogim poslovima ili uz roditelje ili slični model. Kada se dogodi bolest ili katastrofa to je ustvari susret sa Sjenom, susret sa sadržajem svoje svijesti koje dijete jedino vidi, za njega mora postojati neka vanjska fascinacija i vanjsko zlo u kojem je netko drugi kriv, neka vlada, tajnoviti ljudi, poput fantoma iz bajki.
Ipak, arhetipska djeca ne mogu stvoriti svoju zajednicu koja funkcionira jer u njoj oni traže nekog tko će se brinuti o njima. Naime, duhovne zajednice pritom mislim i na religije parazitiraju na ideji da su protiv svega.
Kibuci su jedino u Izraelu uspjeli ostvariti društvo u kojem ljudi žive donekle jednaki, gdje svi imaju obveze i prihodi se dijele. Oko 12 posto ih je potpuno okrenuto religijskim pravilima života, a ostali žive na principu komune. Jedna žena koja je živjela tamo sedam godina rekla je da je to lijepa ideja, ali vidjela je da i tamo postoje isiti problemi. Mnoge su takve zajednice u Izraelu propale uslijed nemogućnosti da se nose s izazovima i neusvajajući nove tehnologije i pristupe u proizvodnji što ih je najviše pogodilo zadnjom krizom 2008. godine. Takav život i zajednica traži puno više zalaganja, a malo tko je spreman na takvu angažiranost. Kao da ste došli u samostan, odjednom ste pred puno pravila i nužno morate učestvovati u životu zajednice. Problemi svijeta su isti, ali u tim zajednicama brzo otkrivate koliko je demokracija teška i nemoguća jer se odbija odrasti i nadići arhetip djeteta.
Upravo takav stav doveo je svijet u totalitarizam, vraćen je u srednji vijek u kojem postoji vanjski vrag ili prljavi kapitalizam, ustvari propadamo jer biramo nespsobne političare koji proizvode javni dug dok proračun pune “prljavi” kapitalisti. To je pogled na svijet u kojem postoje siromašni i bogati, ali nitko ne vidi da ima svoju kreativnost koja dolazi iz arhetipa djeteta i da se kroz nju može osamostaliti.
Demokraciju nikada nismo imali jer nismo razvili mišljenje kojeg većina nema, potrebni su nam argumenti, a arhetipsko dijete ne zanima mišljenje jer bi ono samo uživalo i bježalo, poput Petra Pana. Obrasci povijesti se ponavljaju. Kada ljudi ne mogu pronaći unutarnje Jastvo, potreba za ideologijom postaje pravilo, točnije, za arhetipsku djecu. Kroz arhetipove rastemo, ali mi smo civilizacijski pali i zbog odbacivanje psihe ponovno stojimo pred ambisom.
Nikola Žuvela
