Zaljubljivanje je ulazak nesvjesnih stavova u svjesni um, to je razbijanje sadržaja u kojima želimo da partner bude ono što je najdublji dio nas samih.
Možemo se zaljubiti u ljude koji nam se ne sviđaju; djevojka se može zaljubiti u mušku snagu i hrabrost, a da joj se ta osoba nimalo ne sviđa fizički, točnije, sviđa joj se arhetipska muška snaga. S druge strane, osoba ima prijatelja s kojim dobro komunicira, ali prema njemu ne osjeća eros. Ne morate biti čestiti ili pametni da bi se netko zaljubio u vas – zaljubljujete se u arhetipsko. Kada se zaljubite, upadate u osnovnu arhetipsku sliku zaljubljenosti. U isto vrijeme, možete se odljubiti kada više ne projicirate arhetip Animusa kod žene ili Anime na tu osobu.
Malo tko shvaća da zaljubljenost preuzima osjećaje arhetipa zaljubljenosti, poput privrženosti, erotike, privlačnosti, druženja i građenja zajedničkog života. Oni dolaze od preuzimanja osjećaja iz arhetipa, zaljubljenost nisu vaše emocije. Vaše emocije koje dajete svakodnevno, dok su emocije zaljubljenosti preuzete iz nesvjesnog arhetipa zaljubljenosti. Zato su ti osjećaji tako božanstveni jer arhetip zaljubljenosti nosi Jastvo koji u sebi nosi božensku pozadinu.
Kada se zaljubite u arhetipsku ženu ili muškarca, u tome pronalazite privlačnost i taj osjećaj preuveličavate, a da toga niste svjesni. Društvo u cjelini ne bavi se emocijama, pa mu je teško razumjeti zaljubljenost i pozadinu nastanka emocija, kao i značenje, što bi nas trebalo voditi prema razvoju emotivnosti u kojoj volimo osobu,a ne projekciju.
Kada ste zaljubljeni osjećate da ste veći, osjećate se kao da ste sami bogovi, a zapravo ste samo kanal arhetipa zaljubljenosti. To je pozitivan način i dokaz onog Boga u nama kojeg tek trebamo razviti. U partneru vidite Božju sliku; tada postajete ono više, ono što sami niste jer ste još uvijek u nižem stanju postojanja, više se tek treba razviti kroz partnerske odnose.
Najveća napetost u odnosima je između arhetipskog i osobnog. U indijskoj filozofiji govorimo o Bogočovjeku kao krajnjem cilju postojanja ili razvoju ovog arhetipa koji nas tek uvodi u cijelu priču. U čovjeku se spaja božansko-arhetipsko i osobno. Recimo da imate sina, ne možete se povezati s njim ako se ne povežete s arhetipom roditelja u kojem onda možete dobiti osjećaj da volite svog sina. Bez te povezanosti dijete biste vidjeli samo kao dijete koje hoda ulicom i s kojim ne možete razviti dublju vezu ako nema arhetipa roditelja. Da nema arhetipa, s djetetom biste razgovarali kao da nekoga prvi put srećete na ulici.
Cilj arhetipova je izvući ljubav ili ono bitno iz veze, odnosno prihvaćanje partnera onakvog kakav jest. Ako se to ne dogodi, radi se o neuspjehu projekcije arhetipa.
Ako veza ostane samo na arhetipskoj razini, a to su poznate fatalne zaljubljenosti ili arhetipske zaljubljenosti, dolazi do prekida jer su osobe ostaje na razini osjećaja božanskog-arhetipskog, što znači da zaljubljeni par još nije razvijena osobnost i moguća sposobnost prihvaćanja drugoga.
Mistici kažu da je iskustvo zaljubljenosti u Boga vrlo slično iskustvu zaljubljenosti. Ipak, to se događa ljudima koji su prevladali suprotnosti muškog i ženskog i asimilirali ih u cjelinu, i naravno dolazi do mističnog vjenčanja u kojem postajemo cjelina ili sam Bog (Jastvo) u tom susretu. To je krajnji cilj, a polako će psihologija dolaziti sve više do spomenurog dijela osobnosti koji je većini dalek, baš kao i odnosi. Daleko je faza rasta kroz odnose jer ljudi još ne mogu shvatiti da su emocije glavna snaga i rješenje životnih nedaća. Otkrivanje tog čudesnog svijeta u kojem su emocije višeslojne i višestruke, uvijek iznenađujuće koliko daleko i duboko se emocije mogu razviti.
Zato je odnos neiscrpan izvor za tragača, točnije ljubav nije neko zanovijetanje u kojem se izmjenjuju riječi: volim te. Spaja nespojive emocije: ljutnju i mržnju koji se pretvaraju u ljubav kroz duboko razumijevanje složenosti emocija. Kako se to događa? Preuzimanjem rizika kroz vezu i istraživanje, to je prava avantura koja se zove zaljubljivanje.
Nikola Žuvela
