Jedan od tragova koje ćemo svi nositi u ovom potrošačkom društvu i koje stari ljudi osjećaju jest takozvana dob umirovljenja, ne samo zbog novca, već što je još važnije, u ovom društvu se vidi ono što taj prijelaz sa sobom nosi.
Zamislimo samo da se sav novac koji se godišnje troši na uljepšavanje, što nije mali novac jer iznosi blizu 1000 milijardi dolara godišnje, potroši na psihološko osvješćivanje ljudi, kakav bi bio učinak za samo društvo?
Stari ljudi se žigošu kao mentalno i fizički slabi. Osim što i dalje ostaju potrošači, rijetko se razmišlja o tome kako bi stari ljudi mogli korisno doprinijeti društvu. Napor koji se ulaže u stigmatizaciju starih ljudi je nevjerojatan, stereotipno je kao i u svim temama kojih se dotičemo. Jedino čega se bojimo je SMRT, a zapravo je oslobođenje jer je to središnji događaj za koji se pripremamo, odnosno sve što radimo, radimo za taj trenutak jer smo ovdje došli upravo da proširimo svoje horizonte i da zrelije izrazimo svoje emocije i budemo sposobni voljeti. Čak je i Freud morao uključiti tantos ili nagon smrti u svoju psihološku teoriju, pokazujući kako on značajno utječe na formiranje životnih stavova. Budući da je to duboko potisnuta činjenica društva koje se želi pomladiti iz straha od tantosa, starost je ono što stvara jezu na Zapadu.
Stari ljudi su zbog toga ljuti, s druge strane, ne razumiju proces pripreme za smrt i nedostaje im ona privlačnost koju svijet poštuje, tj. nisu prihvatili smrt kao sastavni dio života i to postaje psihološki opterećujuće, kako za njih tako i za druge. Stoga moraju naučiti trpjeti gubitke koje starost donosi, od smanjenja seksualne privlačnosti, lošeg zdravlja, odlazak dugogodišnjih prijatelja, gubitka mentalne oštrine, do borbe s prezrivim društvenim stavovima.
Mi smo društvo koje dodjeljuje uloge: tinejdžer, poslovni čovjek, majka. Međutim, zaboravljamo da se sa starošću vraćamo u djetinjstvo i puno jače osjećamo tu dob te se ponovno susrećemo sa svojim Ja ili Jastvom, svojom emocionalnom stranom, te ponovno stvaramo odnos s njom, što bi bio zadatak starijih ljudi koji bi tako postali nositelji emocionalne zrelosti. To je zapravo najvažniji proces i ako ga usvojimo, bit će radosti jer dolazi do prihvaćanja, ali to prihvaćanje ne prolazi nezapaženo jer svaku promjenu koja je unutra, svijet primjećuje.
Problemi starijih ljudi su ozbiljni, ali nezanimljivi. Obitelj ili rodbina to doživljavaju kao teret, a s druge strane, traženje pažnje je opterećujuće jer, kao što smo rekli, mi smo civilizacija koja ne zna kako ostarjeti i ne prihvaćamo tu dob, iz straha i etiketiramo je jer se tako štitimo od tog neugodnog osjećaja. Malo tko misli da stari ljudi mogu biti izvor mudrosti, kao što je to bilo u plemenskim društvima gdje su bili najpoštovaniji.
Stariji ljudi danas su skloni depresiji, a depresija, između ostalog, nosi i sebičnoat. Postoji veliki jaz između mladih i starih, a na Zapadu stariji ljudi bježe u staračke domove, gdje igraju zabavne igre, prepušteni su glupostima samo da nemaju nikakav kontakt s mladima, niti s emocionalnim dijelom sebe. Djeca ili odrasli odražavaju te razgovore iz osjećaja krivnje, ne iz potrebe. Stoga, to je društvo koje fantazira o ljubavi i koje govori da je ljubav najvažnija stvar, ali ne vidi taj jaz, ne vidi kako stvoriti kontakt sa stvarnim dijelovima sebe, poput susreta sa starošću ili starim ljudima (dio sebe ili Jastva) i svime što ona donosi. To bi značilo gledati na proces smrti i tranzicije u kojem susrećemo ego i njegove iluzije o životu.
Mladi ljudi danas su sebični i preziru starije osobe jer, kao što je gore spomenuto, trošenje toliko novca na takve gluposti pokazuje koliko su ljudi plitki, a istovremeno sebe doživljavaju kao “obrazovane” i pametne.
Često kada se ponudi dugoročniji psihološki rad na nekom problemu u praksi, velika većina odustane jer ljudi misle da će kupnjom nekih cipela biti više zapaženi u partnerstvu, ali naprotiv, kada radite na sebi, ljudi primjećuju promjenu. Nedavno jedna klijentica je sanjala san koji je upravo govorio o temu ulaanaj u emocionalno odrastanje u koje će je ogromene benefite to donijeti. Ali budući da svi ljudi lažu sami sebi i podržavaju se u toj laži, besmisleno je i za sada nemoguće promijeniti kolektivnu samoobmanu koja je pokazala svu pogubnost takvog mišljenja.
U starim civilizacijama, vrijeme starosti je priprema čovjeka za duboke meditacije, vrijeme kada mudrost zamjenjuje zanovijetanje i kada je HRABROST SUOČITI SE SA SMRĆU IMPERATIV. Ako se obrazovani ljudi smatraju obrazovanima, onda to trebaju pokazati svojim primjerom emocionalnog razumijevanja ovog procesa kao prilike za bogaćenje, ali svjedoci smo da obrazovanje koje imamo ne može ispuniti zahtjeve koje nameće nesvjesno. Stoga je obrazovanje bezvrijedno jer ne govori o psihi i njezinim zakonima. Ono što čovjek živi iznutra prestavlja život dok mnogi danas mladi ljudi kao da su već sada umrli i ne pokazuju niakav entuzijazam za živitom.
Nikola Žuvela
