Neželjene emocije mogu dolaziti od lošeg roditeljskog odgoja, loših veza, trauma, ali i emocionalne nemogućnosti shvaćanja emocionalne funkcije svijesti. Zbog toga, mnogi misle da vole, ali stvaraju većinu osjećaja u mašti i zamišljaju tijek veze, pogotovo oni tipovi kojima je mislena funkcija jače naglašena. Takve veze puno bolje funkcioniraju u maštanju, a stvarna veza neprestano nailazi na brodolome.
Današnje veze su većinom takve jer ljudi žive u mašti i nemaju doticaj sa stvarnim odnosima. Nemaju svjesnost o svom ponašanju i djelovanju kao niti obrascima koji im dopuštaju vidjeti samo jednu vrstu partnera. Većina ljudi zna što je za njih dobro i od čega će se osjećati bolje: od meditacije, ili druženja s prijateljima, čitanja inspirativne knjige, bavljenje umjetnosti, štenja prirodom. Ipak, te se dobre navike izbjegavaju jer fali motiviranost pošto društvo ne cijeni te kvalitete ja ih ne radim jer njima ne mogu izazvati pažnju kod drugih, a ego žvii od pažnje. Ako bolje promotrite, ljudi čekaju da im bude bolje u životu, ali im se ništa ne događa. Nakon dugo godina čekanja dobivamo opasne ljude koji eksplodiraju radi sitnice. Većina ne radi ništa na sebi jer ne može kontrolirati osjećaje i razmišljanja. Oni koji imaju problema s kontrolom emocija, brzo shvaćaju da je to nemoguće. Ipak, sjećanja na zadovoljstva vrate ih na pravi put. Svaka motivacija počinje malim koracima. Ako ste odlučili meditirati dvije minute, u vama postoji motivacija i mogućnost za promjenu. Ljudima je ovo smiješno ili prejednostavno, ali oni koji su izašli iz dubokih očajanja i depresije znaju o čemu govorim. Ipak, to je zahtjev da iskušam nešto novo a tada postoji strah od novog razočarenja. Postavlja se pitanje što možemo izgubiti ako djelujemo? Sjećam se da sam jednom davno ostao bez posla, a imao sam veliki kredit, osjećaj bezizlaznosti je bio tu, ali pomogla mi je upravo ova jednostavna filozofija, da nemam što izgubiti. Ja ništa ne gubim, gubi samo onaj koji posjeduje i koje mjeri društvo prema stupnju uspjeha. Upravo mi je taj stav pomogao da realno sagledam sebe i da se koncentriram na ono bitno u poslu: na vještinu i kreativnost, kontakte i komunikaciju. Ako tako usmjerite vrijeme, stvari će se početi događati prije ili kasnije. Često govorim da je samo bitan životni stav: to nisam ja (neti neti kaže indijska filozofija), što nas stavlja u ulogu promatrača, a onda i zrelog pokretača. Ti ne znaš da sjedim na drvetu i filozofiram gdje se pitam što je život? Ne, čovjek i dalje radi, sudjeluje, druži se, ali iz potpuno drugog kuta gledanja. Promjena ne ide preko noći, potrebno je iskustvo i vjera kako stvoriti ulogu promatrača. Dugoročno odbijanje rada na sebi može dovesti do teških promjena raspoloženja i kompenzacije gdje se traže opojna sredstva. Naime, ima puno vrsta problematičnog ponašanja koje u srži nosi oslobađanje od odgovornosti. Razvili smo mnoge mentalne i fizičke bolesti kako bi se oslobodili odgovornosti ili otkrivanja smisla kojeg nameće nesvjesno.
Stvorili smo čitav sustav uvjerenja koje smo pretvorili u socijalne kategorije. Primjerice, netko nema novac automatski ga smatramo jadnim i mislimo da mu trebamo pomoći, dakle, potpuno smo mu oduzeli moć i potvrdili njegovo stanje, zato je socijalna pomoć samo nadomjestak našeg osjećaja krivnje, odnosno davanje u kojem ne vidimo osobu već stanje. Ne možemo vidjeti osobu jer živimo u stanjima. Samopoštovanje proizlazi iz činjenice da je čovjek slobodan, sposoban boriti se s nevoljama i prevladati ih. Današnji sustav potkopava samopomoć onih kojima bi trebalo pomoći i utvrđuje postojanje ovisnosti i beznađa. Za takvu vam je igru potrebna samo preporuka liječnika ili socijalnog radnika. Neki su ljudi genetski skloniji poremećajima od drugih. Naša je obveza promijeniti svoje ponašanje i preuzeti veću kontrolu nad svojim životom.
Ulogu žrtve najčešće prati osjećaj stida i samookrivljavanja. Bez prihvaćanja odgovornosti za svoje emocije i shvaćanja da je to i društveni zadatak, čovjek ne može živjeti stvarni život.
Nikola Žuvela
