Prisutnost emocionalnog stava: Nisam dovoljno dobar je duboko ukorijenjen stav u čovjekovu prirodu. Nevjerojatna je činjenica da je ta duboko ukorijenjena izjava koja potpuno uništava ljudska srca. Postoje ljudi na vlasti koji puno lakše dolaze do pozicija jer narod bira one predstavnike koji će u njima ojačati taj stav, da nisu dovoljno dobri i da ne zaslužuju. Princip života nije hedonizam ili površnost, rascjep između muškog i ženskog kao dva polariteta u nama prisiljava nas da stalno spoznajemo i upoznajemo sebe, a ono što se ne može prihvatiti živi kao suprotnost i postaje ono što tražimo od drugih. Nisam dovoljno dobar je stav u kojem odbacujemo sebe i želimo biti netko drugi. To je rana koja produbljuje jaz u čovjeku i potpuno ga oduzima, i to je princip koji vlada Zapadom, princip moći ili libida koji stoji nasuprot Erosu. Čovjek je otuđen jer nije važno voljeti, važno je biti netko drugi, juriti mit o savršenstvu.

Dijete se odgaja prema onome što ono treba biti, nije toliko bitno što dijete jest i to odbačeno dijete kada se spoji u kolektivni stav stvara mrak kojim smo okruženi. Kada se ove dvije osobe sretnu u vezi, dolazi do eksplozije očekivanja, ali i pritiska koji nameću jedno drugome. Prepoznavanje roditeljskog obrasca nedovoljno dobrih ih je zbližilo, a ista ta karakteristika ih udaljava jer ne mogu biti savršeni.
Nemilosrdnost ovog principa pokreće ovaj svijet, svaka kupnja bilo koje stvari je zamišljena po ovom principu jer nešto nije u redu s tobom, nisi dovoljno dobar, trebaš se nadopuniti nečim novim. Ovaj aspekt možemo objasniti principom Superega ili Animusa gdje ta autoritetna nevidljiva sila prisiljava osobu da se odvoji od veze s majkom, ali u većini slučajeva to se ne događa, ljudi se razbole i onesposobe jer znaju da nisu dovoljno dobri i da žive nešto što ne mogu ispuniti.
To što nisi dovoljno dobar stvara vlastitu bijedu osuđivanje sebe gdje pritisak na kraju stvara nesretno društvo Ovaj princip preuzima država za koju ste uvijek krivi ili za religiju za koju uvijek niste dovoljno dobri, postaje nam jasno koliko je moćan uvjeravanja da s nama nešto nije u redu. Ovaj stav nije samo osobna rana, već kolektivna trauma koja se prenosi kroz generacije. Naši preci su također bili žrtve sistema koji ih je učinio “malim”  kroz ratove, siromaštvo, religijsku ili političku represiju. Danas se ta trauma manifestira kao unutarnji kritičar (Superego) koji ponavlja: “Moraš biti više, bolji, jači”. Rješenje leži u svjesnom radu na prekidu tog ciklusa ili suosjećanju prema unutarnjem djetetu koje je internaliziralo tu poruku.
Sjećate se prekida u kojem ste zbog toga bili napušteni: “Tražim nešto više, a ti me ne zadovoljavaš”, kao da si stvar na polici koja je trebala ispuniti nečija očekivanja. Vrijeme je narcizma, Edipa koji te, ako ga ne zadovoljiš, nemilosrdno kažnjava, bilo na poslu ili u vezi. Kao što smo rekli, to je princip i u javnom životu. Dišeš i evo poreza na vodu, hranu i zrak, kriv si jer živiš. Naš napredak u životu, bilo u vezi ili u poslu, doći će samo kroz trud koji ćemo uložiti u princip u kojem prepoznaješ sebe i odbacuješ kompromise jer ćemo prije ili kasnije izgubiti igru u kojoj zauvijek nisi dovoljno dobar.

Nikola Žuvela