[two_third last=”yes” spacing=”yes” center_content=”no” hide_on_mobile=”no” background_color=”” background_image=”” background_repeat=”no-repeat” background_position=”left top” hover_type=”none” link=”” border_position=”all” border_size=”0px” border_color=”” border_style=”” padding=”” margin_top=”” margin_bottom=”” animation_type=”” animation_direction=”” animation_speed=”0.1″ animation_offset=”” class=”” id=””]

Kažu da je moć najbolji afrodizijak, a tako je snažan da se ljudi odriču odlučivanja. Ljudi moć prepuštaju drugima, poput političara ili poslodavca što izaziva nezadovoljstvo jer s jedne strane žude za moći, ali je se istovremeno boje. Žudnja za moći nema korijen u snazi nego u slabosti.
Čovjek koji je znalac ustvari se okrenuo sebi, te je ujedno protiv države jer se ne klanja izmišljenom kralju ili imagu tj. slici oca unutar nas samih. Ako ne slijedimo patrijarhalna osinja gnijezda koja funkcioniraju na konkurenciji i osjećaju krivnje poput države, odlučujemo se za vlastiti svijet kvalitete u kojem autoritet postajemo sami sebi. Država ima dva oružja na koja nasjedamo: strah i imaginarnu sliku nevidljivog oca kojem se klanjamo unatoč tome što nas ponižava. Prvi dojam je najgori poput plave kuverte koju dobivamo od suda, a to je fantom u kojeg svi vjeruju.
Ako pitate ljude je li država vrijednost, 99 posto će iz kompleksa manje vrijednosti reći da. Država je fantom oca, imago neasimilirane snage moći koja je u vama, ali to vam se ne sviđa i klanjate se nečem što ne postoji. Država je fikcija uma (otac, autoritet) u kojoj se lažno traži sigurnost, velika većina živi da je ona stvarna vrijednost i članovi se pokoravaju njenoj moći. Psihoterapija i frankfurtska škola potvrdila je ovu teoriju, no unatoč tome, velika većina se klanja nečem što nema nikakvu vrijednost jer ispod cijele farse života skriva se mržnja prema samom sebi. To je nasljedni kod predaka kojeg ljudi nepogrešivo slijedi.
Problem je što se žrtva ili narod uvijek obračunava s onima koji misle drugačije, a ne s onima koji su joj nametnuli kontrolu (otac, autoritet) jer država je obukla velo spasitelja. Ona koristi taj moćni arhetip na temelju toga što ljudi ne vole sebe i biraju onoga tko će ih tlačiti i krasti najbolje resurse te ih prodavati kao da je ona stvorila tu vrijednost.
Država i društvo su zasnovani na opsesivnim nepisanim pravilima kojima se klanjamo bespogovorno kao recimo kupovanju. Tko kupovanje dovodi u pitanje, smatra ga se nenormalnim jer kupovanje je opsesivna radnja. Čovjek u kupovanju ima želju da ako nešto kupi ima osjećaj moći od imago oca ili slike oca koja je neprevladana u velikoj većini ljudi. Opsesivni ritual moći nalazimo u filmu: Full Metal Jacket Stanleya Kubricka. U prvom dijelu vidimo vojničko vježbanje discipline na početnicima, neposrednu tjelesnu disciplinu, zasićenu jedinstvenom mješavinom ponižavajućeg pokazivanja moći, seksualizacije i opscenih naređivanja i bespredmetno pokoravanje Nad-ja ili OCU, koji koristi svoju mašineriju Moći. Pouka filma je jasna: Potrebna nam je čovječnost u kojem je skriven osjećaj distance kako bi bili u mogućnosti prilagoditi se ludim zahtjevima Oca ili države, a takvo ponašanj otkriva prvi dio filma u liku narednika. Prvi dio filma završava s vojnikom koji, zbog prekomjernog poistovjećivanja s militarističkim ideološkim konceptom, “poludi” i ubije narednika koji ih uvježbava, a zatim i sebe. Oceubojstvo ili ubojstvo autoriteta ne završava dobro jer se ne može živjeti s osjećajem krivnje, iza njega je veći nevidljivi autoritet koji bi ga proganjao. Veliki Drugi poput Jahvističkog Boga koji sve nadgleda. Poistovjećivanje s puškom koja je jedini falusni izričaj ustvari služi u drugom djelu filma za ubijanje nedužnih gdje se nedostatak osobne vizije gdje nastaje psihološka praznina, unutarnjoj smrti nadomješta vanjskom smrti.
Radikalna, poistovjećivanje s  vojnom maÅ¡inerijom ili Veliki Drugim ili autoritetom  nužno vodi do ubojstva, gdje svaki član druÅ¡tva koji stavi državu ispred sebe postaje stroj za ubijanje. Drugi dio filma, zavrÅ¡ava scenom u kojoj vojnik (Matthew Modine) koji kroz čitav film pokazuje ironijsku distancu prema vojnoj maÅ¡ineriji (na njegovom Å¡ljemu je natpisu “RoÄ‘en da ubija” gdje je pridodan znak mira), iz samilosti ubija ranjenu Vietkongovsku snajperisticu – on je onaj koji bespogovorno sluÅ¡a podsvjesno svog Oca ili Državu, on je potpuno izgraÄ‘en vojnički subjekt, a to rade ljudi svakodnevno, obični ljudi koji u jednom trenutku postaju podanici spremni da ubiju. Pobuna protiv ideoloÅ¡kog stroja Matthew Modinea je lažna jer na kraju on pokazuje čežnju za očinskim prihvaćanjem, a to je potisnuto poÅ¡tovanje autoriteta. Ovako ljudi funkcioniraju u svakodnevnom životu, zadnji takav primjer imali smo za vrijeme pandemije gdje je prigovaranje i bunt na kraju pokazao kako je ogromna većina koja se bunila ustvari prikriveno imala čežnju za očinskim prihvaćanjem i vlast je ostala potpuno netaknuta.
U prijevodu, ljudi izvana glume cinike, poput serije MASH gdje se liječnici izruguju javnom zakonu s pozicije u kojoj još uvijek priželjkuju moć Oca ili države, ali ju ostavljaju nekim čudom netaknutom za divno čudo ništa ne čine po tom pitanju, odnosno konformističko prigovaranje je lažno. U partnerskim odnosima to ljudi čine tako da nadmoć traže u partneru što se pretvara u razočarenje. Želja za uživanjem u moći ispunjava cinike ili današnje pripadnike društva da neprestano sanjaju o moći. Cinici ili Matthew Modine samo ima fantazmu o moći, to je fantazma javno pisanog zakona kojem se pokorava i podsvjesno ga podržava. Dakle, ljudi izražavaju ciničko nepovjerenje u svaku javnu ideologiju, ali se okreću paranoidnim fantazmama o zavjerama, prijetnjama i raznim devijantnim užicima gdje malo tko vidi da ljudima vlada upravo autoritet iznutra u kojem očekuju spasitelja, ali koji jedino može biti nadvladan tako da svaki čovjek postane sebi autoritet. Autoritet izvana ne postoji. On je ono projicirano i željeno kao oblik spasitelja koji se nikada ne događa sve dok se ne promjeni kut gledanja i postavljanje sebe kao autoriteta. Puška je muški libido, ako ga izgubi izgubio je sebe, svoj status i identitet, što je veći vojni stroj ili što više ubija on je za državu poželjniji pojedinac. Vojska je kastracija muškarca ona je njegov strah od kastracije, iz straha on gubi identitet, gdje se Stanley Kubrick cinični ismijava ljudskoj slobodi koja nije u stanju suprotstaviti se autoritetu jer to bi bilo bolno susretanje s vlastitom prazninom života koju velika većina ne može prihvatiti i svoj život kompenzira sadržajima koje im osmišljava autoritet ili Veliki Drugi.

 Nikola Žuvela

[/two_third]

Narudžba knjiga: nikola@vedski-jyotish.net

katalog-samozavaravanja-cover1cm1zuvela_korice_201300jedan-mus-nikola-500pxcover15-12-2016-o-ljubavi-page-001-2