Često sam pisao o arhetipu oca i Animusu, koliko je učinkovit i koliko je dominantan među ljudima. Uvjerenje da će sve biti u redu ako slušamo tatu i da će nam netko vani osigurati bolju budućnost jer mi to nismo sposobni.

Jeste li upoznati s rečenicom koju često čujemo putem medija: Želimo mir i jednakost? Isti oni koji to govore došli su do svog radnog mjesta podmićivanjem i lažima. Jesmo li se naučili toleranciji, a prvo nam je škola nametnula konkurenciju? Kažete li supružniku: Volim te, a onda mu prigovarate jer je dobio otkaz i ne traži posao, odnosno nije konkurentan? Dakle, živimo u kolektivnoj shizofreniji i svako malo negdje eksplodira neka namjerna tragedija. Svugdje gdje radite postoji konkurencija, a kada vas kolega izda, to se danas smatra normalnim.

Pomaknuta agresija proizlazi iz činjenice da se žrtva boji suočiti s vlastitim unutarnjim Ocem. Lakše je mrziti susjeda koji je ispao iz sustava nego priznati da smo mi sami pristali na ta pravila igre.

 Čovjek koji danas zna i koji se okrenuo sebi istovremeno je protiv države jer se ne klanja imaginarnom kralju, već se automatski sprijateljuje s onima koji misle isto i postaje s njim blizak. Herman Hesse bio je prijatelj C. G. Junga i tko god je čitao Hessea, dobro može prepoznati Jungovu psihoterapiju i proces individuacije u njegovim djelima. Kad je Jung umro, Hesse je rekao: Moj veliki prijatelj je umro. Dakle, postajemo bliski po tome koliko smo otvoreni unutarnjem procesu i postajemo bliski i povezani s tim ljudima.  Oni koji se okrenu sebi automatski prepoznaju druge koji su to učinili. To nije bjeg od društva, već izgradnja nove vrste zajedništva, onoga koje ne počiva na strahu od kralja, već na svjesnom izboru.

Razlikujemo se u ovom svijetu samo po tome jesmo li odlučili biti žrtva i slijediti program društva ili DEMONE OCA. Ako ne slijedimo patrijarhalna osinja gnijezda koja funkcioniraju na natjecanju i krivnji, odlučujemo se za drugi svijet u kojem odlučujemo jednom zauvijek reći zbogom ovim opasnim dječjim igrama. Imaju samo jedno oružje na koje nitko ne bi trebao nasjesti, a to je strah i nasilje jer je prvi dojam najgori, ali kada se ne bojimo, to je osjećaj sloma za svakog manipulatora. Kad je Aleksandar Makedonski shvatio da će oduzeti život pustinjaku, samo mu se nasmijao i rekao: Možeš ubiti moje tijelo, ali ne i dušu – ono što ga je stvarno uspjelo dotaknuti, ali malo tko zna da ga je dotaknuo, upravo osjećaj da je pustinjak znao što je istina, a druga strana je imala sumnje.

Budući život sve će više pokazivati ​​razlike između onih koji više ne žele sudjelovati u igrama gladi, gdje se kontrola i strah uzdižu na pijedestal spasenja, i onih koji će nastaviti slušati taj vrlo duboki program žrtve koji opravdava igre gladi. Moć je uvijek nesvjesna, svjesnost je njezin najveći neprijatelj.

Problem je u tome što se žrtva uvijek obračunava s onima koji misle drugačije, a ne s onima koji su joj nametnuli kontrolu i strah jer su se nametnuli kao spasitelji programa žrtve. Jung ga je blagonaklono nazvao arhetipom, kao da je mudro znao da se o tim programima ne treba pričati, ali ako smo imalo pametni, otpustit ćemo svoj primitivni strah i početi vjerovati sebi, a ne arhetipskim demonima naših očeva.
Nikola Žuvela