Postoji veliki jaz između našeg vremena i onog kojem pripada duhovna praksa. Današnji čovjek ne posjeduje određeno znanje o duhovnim umijećima, pa praksu doživljava kao manje vrijednu. Čovjeku danas nedostaju praktične usporedbe, što je u duhovnoj praksi moguće i vjerojatno.
Prirodi, a pod time mislimo i na fizičku i na psihološku prirodu ljudi i stvari, može se pristupiti s vrlo različitih strana, praktično su pristupi neiscrpni. Primjer za to je tradicionalna medicina Kineza, Indijaca ili Tibetanaca, čije su metode potpuno strane modernom shvaćanju, ali nisu ništa manje učinkovite.
Suvremena znanost ima neumoljivo oko za djetinjaste zablude koje se “na rubu” i bez ozbiljnih posljedica prikradaju čovjeku koji je razvio razmišljanje. Na primjer, medicina, poput malog djeteta, inzistira na materijalnom uzroku bolesti i poriče sve one lijekove koje su ljudi postigli promjenom načina života, kao i napuštanjem psihološki štetnog razmišljanja. Ono što znanost ne vidi su njezini etički prijestupi protiv ravnoteže čovjeka i prirode, prijestupi koji su u očima duhovne umjetnosti poput alkemije vrlo ozbiljni, a u svojim posljedicama nesagledivi, a da ne spominjemo neopravdanu tvrdnju o potpunosti i dalekosežno, najčešće apsolutno nijekanje nadosjetnog ili nematerijalnog, što karakterizira modernu znanost.
Odnos čovjeka prema prirodnom okolišu ponovno se mijenja, znanost današnji čovjek podržava samo u tehnologiji, ali ideološki se od nje udaljava jer ljudi razumiju da u mnogim segmentima za koje tvrdi da ima rezultate, znanost nema. Jedine znanosti koje su prihvatile nevidljivo najviše su napredovale, poput psihoterapije i kvantne fizike. Naime, fizički svijet nije odvojen od psihičkog, iako ego stvara sliku da smo zatvoreni svijet koji nije povezan sa svemirom jer je naša prividnost ta koja stvara bolesti oko nas. U erama i kulturama gdje je samosvijest opuštenija, a odnos prema prirodnom okolišu nije podložan predrasudama čisto racionalističkog stava, lakše se može dogoditi da mentalne sile izravno i bez mehaničkih sredstava djeluju na vanjsku prirodu. To vrijedi unutar tradicija arhaičnog oblika, za koje su prirodni događaji poput munje, kiše, vjetra i rasta važni simboli. Tada se događa ono što kvantna fizika tvrdi da subjekt utječe na vanjski svijet i mijenja ga svojom promjenom mišljenja. Tu se događa da određene svete radnje uzrokuju vanjski kozmički odjek. To se i danas može vidjeti kod šamanskih naroda poput sjevernoameričkih Indijanaca. Mi, na primjer, neke kulture vidimo kao zaostale, ali zapravo ti ljudi žive u suprotnom uvjerenju, za njih je ovaj svijet iluzija i oni žive cijelim svojim bićem u duhovnom svijetu, uopće ne doživljavajući svijet oko sebe.
Pretvaranje osnovnih metala u zlato nije pravi cilj alkemije. Metalurška simbolika organski je povezana s unutarnjim svijetom, kao spontana vanjska akcija izvanrednog duhovnog stanja. Pojava duhovne transformacije sama je po sebi čudo, ništa manje od iznenadnog izlaska zlata iz osnovnog metala. Vaša promjena razmišljanja, ako je usklađena s unutarnjim principima, također uzrokuje promjene u vanjskom svijetu. Praktičar je usmjeren samo na svoje unutarnje ja, sposoban je u trenutku sjedinjenja s bezvremenskim bićem, pogoditi cilj zatvorenih očiju.
Na isti način, fizička transformacija metala bila je znak koji je prema van manifestirao unutarnju svetost zlata i čovjeka – čovjeka koji je dovršio unutarnji rad.
Planeti u jyotishu su upravo ta transformacija, alkemijska transformacija u kojoj ono u što smo vjerovali i što je planet nosio, zapravo izvlačimo tu energiju na takav način da više ne vjerujemo u tu stvarnost o kojoj planet govori. Na primjer, ako je netko u razdoblju Rahua, sigurno je u razdoblju u kojem sve njegove strasti i inhibicije izlaze na vidjelo i s kojima se može suočiti samo ako ih asimilira i povuče prema unutra, gdje postajemo jači i zreliji, ne trošeći energiju na uvjerenja, već tom energijom postajemo ono što jesmo. Uopće ne razumijemo da vanjski problemi ili planeti predstavljaju samo uvjerenja kojima dajemo važnost, ali ih ne razumijemo jer još uvijek živimo u uvjerenju da nama vladaju vanjske okolnosti, a ne da mi iniciramo ta uvjerenja. Lako je reći, ali razdoblja u kojima se nalazimo govore upravo to, ali dublja uvjerenja čine razdoblje snažnim, a mantra nemoći stavlja nas u situaciju nerazumijevanja. Stoga je prvi korak prema razumijevanju stvarnosti prihvaćanje situacija koje dolaze izvana i pokušaj razumijevanja emocija koje se pojavljuju u nama kako bismo došli do alkemijskog procesa spajanja emocija koje nikada prije nismo mogli spojiti u jednu. Na primjer, prekid veze uzrokuje tugu, ali prihvaćanje tuge kao vodilje koja nam pokazuje projekciju lažne zaljubljenosti otkriva nam da je projekcija bila u nama i tada otkrivamo dio sebe kojim promjenom načina razmišljanja mijenjamo emociju tuge u emociju ljubavi prema sebi, ali istovremeno stvaramo razumijevanje svijeta oko sebe.
Nikola Žuvela
jyotish savjetnik i terapeut
