Mnogi vjeruju da nisu opsjednuti, ali zapravo je svaki ateist ili agnostik stalno nečim opsjednut. Budući da je svatko u nekom opsesivnom stanju, onda se takvo ponašanje smatra normalnim. Recimo, otvorite Facebook i portale pa ćete vidjeti što je opsjednutost. Međutim, ljudi se ne bave psihom i ne razumiju o čemu je problem, dok vlasnici društvenih mreža, kao najbogatije tvrtke na svijetu, shvaćaju da je nečija opsesija ustvari sredstvo zarade.
Neki dan sam pročitao post o tome kako su dva prijatelja bila nerazdvojna za vrijeme Jugoslavije, ali kad je došao rat, povjerovali su u svoje božanstvo i jedan je emigrirao, drugi je otišao u rat. Iako mu je susjed bio kao brat, međusobno su ih razdvajala uvjerenja. Zašto? Jer arhetip Boga, ako ga ne živimo iznutra, postaje đavolski političar, vlast, nacionalnost. Ljudi ne vide tu zakonitost psihe, a kamoli da mogu razumjeti taj aspekt koji nikome nije jasan ni nakon rata. Jung kaže da ako čovjek ne pronađe unutarnji centar ili Boga, onda u pravilu on postaje netko drugi, žena, država, novac. Opsjednutost je tako prirodno stanje ili način života koji živimo, prepun je konflikata iako uzrok nitko ne može detektirati.
Vlast koja se ne transformira u individualnost postaje đavolska. Kako nas uči Sociologija religije, državni praznici zapravo su vjerski praznici. Jung kaže: “Diktatorska država ima jednu veliku prednost u odnosu na buržoaziju: guta religijske snage pojedinca zajedno sa sobom. Država zauzima mjesto Boga; dakle, gledano iz ovog kuta, socijalističke diktature su religije, a državno ropstvo je oblik obožavanja. Ali religijska se funkcija ne može dislocirati i falsificirati na ovaj način, bez pojave tajnih sumnji, koje se odmah potiskuju kako bi se izbjegao sukob s prevladavajućim trendom masovnosti. Državna politika je uzdignuta na razinu religije, vođa ili šef stranke postaje polubog s onu stranu dobra i zla, a njegovi se birači poštuju kao heroji, mučenici, apostoli, misionari. Postoji samo jedna istina i nema druge osim nje. To je sveto i izvan svake kritike. Svatko tko drugačije misli je heretik, kojemu, kao što znamo iz povijesti, prijete svakojake neugodne prijetnje. Samo šef stranke, koji u svojim rukama drži političku moć, može autentično tumačiti državnu doktrinu i to onako kako njemu odgovara. “
Biti u njemu, u Nerođenome, osjetiti njegovu numinoznost, iskonsku izvornost, ono što te obuzima kao ništa što je zemaljsko, osobni je doživljaj za kojim čovjek traga jer bez tog osjećaja u kojem težimo tranformaciji svojih jednodimenzionalnih stavova postaje površnost samog života. Zato se svatko tko poznaje ovaj odnos vraća svom unutarnjem Svetom Gralu i u svim nedaćama nalazi jedinu iskrenu motivaciju i tome prilagođava svoj život. Jung kaže: “Kršćani se često pitaju zašto im se Bog ne obraća, kao što se vjeruje da je činio u prijašnja vremena. Kad čujem takva pitanja, uvijek se sjetim rabina kojeg su pitali kako to da se Bog nekada često pokazivao ljudima, a danas ga nitko više ne vidi. Rabin je odgovorio: “Danas ne postoji onaj tko se može dovoljno nisko sagnuti.” Ovaj odgovor pogađa kao čovjeka čavao u glavu. Toliko smo zarobljeni i zapleteni u svoju subjektivnu svijest da smo zaboravili prastaru činjenicu. da Bog uglavnom govori kroz snove i vizije. Budist odbacuje svijet nesvjesnih fantazija kao beskorisne iluzije; kršćanin stavlja svoju Crkvu i svoju Bibliju između sebe i svoje nesvijesti; a racionalni intelektualac još ne zna da njegova svijest nije njegova cjelokupna psiha. To neznanje traje i danas, unatoč činjenici da je već više od 70 godina nesvjesno osnovni znanstveni koncept koji je neophodan za svako ozbiljno psihološko istraživanje.”
Odnos između čovjeka i Boga je uzajamno poznavanje: Za alkemičara onaj kome je iznad svega potrebno iskupljenje nije čovjek, nego božanstvo koje je izgubljeno i spava u materiji. Pažnja alkemičara nije usmjerena prema vlastitom spasenju Božjom milošću kako nas uči religija, već je usmjerena prema oslobođenju Boga iz tame materije. Jung je ovaj proces nazvao individuacijom kojoj osvještavamo djelove sebe iz svog nesvjesnog, a to je ono što su alkemičari zvati osvještavanej Boga iz materije.
Mnogi danas žive na površini, što to pokazuje da ne poznaju unutarnje zakonitosti psihe koje pokreću društvene anomalije i opsesije. S druge strane, ne razumiju da živimo u polaritetima, ako se dogodi zlo, iza ugla dolazi njegov dobri prijatelj. Zato se rađamo u različitim znakovima ili arhetipovima.
Čovjek traga za istinom u polaritetima, a kada ujedini polarnosti u sebi, ostvaruje ono što nazivamo mističnim iskustvom.
Povratak Nerođenom, prvom licu postojanja, odrazu koji nosimo u sebi kao sliku, bit je našeg smisla. Svaki gubitak na ovom svijetu je pokušaj povratka ovom odrazu. Povratak ne može biti jednodimenzionalan poput povratka dobru, on mora sadržavati ono što je spavalo u materiji, što svakodnevno mukotrpno činimo promatrajući dobro i zlo u ovom svijetu. Gledati korupciju koja ubija milijune, gledati ljudsku nesposobnost koja se mazohistički vraća političarima mučiteljima koji ih uništavaju, uvijek iznova, a promatrač shvaća tu igru i ne dopušta sebi postati rob tog polariteta. Od većine on ostaje nezapažen, on je moderni asket koji zna da ljudi ne traže pravu pomoć, već korisnike koji traže ponuđača iluzije kako bi ih on doveo do ostvarenja želja. Alkemičar, pokušava integrirati svoje loše emocije tako da mržnja živi pored ljubavi, sreća pored nesreće. Bez te alkemije, u kojoj svaki pojedinac iz materije ili nesvjesnog ne izvlači uspavano božanstvo u arhetipovima, ne može razumjeti smisao ovoga svijeta.
Nikola Žuvela
