Naše doba s entuzijazmom slavi dječačaštvo. Ova golema ekspanzija dječjeg vrtića ide ruku pod ruku u isto vrijeme s potpunim prevladavanjem odgojnih problema koje je Schiller genijalno predvidio. Nitko ne osporava važnost djetinjstva niti ga podcjenjuje. Previše je jasna teška, često i trajna šteta koju uzrokuje glupi odgoj kod kuće, a kasnije u školi nužnost razumnih pedagoških metoda je još neospornija. No, ako čovjek želi doći do korijena tog zla, onda se mora ozbiljno zapitati: kako je to nastalo i kako to da se i danas primjenjuju glupi i ograničeni zakoni? Tko želi odgajati, neka se sam odgaja. Danas se još uvijek primjenjuje učenje napamet, a mehanička primjena metoda nije nikakva edukacija, ni za dijete, ni za samog odgajatelja. Stalno se govori o tome da se dijete mora odgajati kao pojedinac. Ja se, naravno, divim ovom visokom obrazovnom idealu, ali tko odgaja te buduće ličnosti? To su prije svega obični, nesposobni roditelji koji su često samo pola ili svi djeca cijeli život. Tko će na kraju očekivati da svi ti obični roditelji budu “osobnosti” i kome je uopće palo na pamet osmisliti metode kojima bi se mogla usaditi “osobnost”? Stoga se, naravno, više očekuje od pedagoga, od obrazovanog stručnjaka, koji je itekako upućen u psihologiju, odnosno u stajališta ovih ili onih, često dijametralno suprotnih mišljenja o tome kakve su vjerojatno karakteristike djeteta i kako. treba ih liječiti. Za mlade ljude koji su odabrali pedagogiju kao svoj životni poziv, podrazumijeva se da su sami odgojeni. Nitko vjerojatno neće tvrditi da su svi oni osobnosti u isto vrijeme. Od prosječnog odgajatelja jednostavno ne možete očekivati više nego od prosječnog roditelja. Ako su dobri stručnjaci, onda s njima čovjek mora biti zadovoljan jednako kao i s roditeljima koji svoju djecu odgajaju na najbolji mogući način. Svaka osoba mora biti individualizirana, jer nema drugog izbora nego izražavati se kroz pojedinca.Što se čovjek više približava sredini života i što je više uspijevao učvrstiti vlastiti stav i društveni položaj, to mu se više čini da je otkrio pravi put i principe ponašanja. Ovdje se može dogoditi da postavljanje društvenog cilja ide nauštrb cjelokupnosti osobnosti. Za mladog čovjeka može se činiti kao opasnost ili gotovo kao grijeh biti previše zaokupljen samim sobom, za starijeg čovjeka dužnost je i nužnost podvrgnuti svoje biće ozbiljnom razmatranju. Umjesto toga, mnogi stariji radije postaju hipohondri, derišta ili vječni mladići – a sve je to posljedica suludosti upravljanja drugom polovicom života principima iz prve. Čovjek sigurno ne bi doživio sedamdesetu ili osamdesetu, da ta dugovječnost ne odgovara njegovoj vrsti. Zato njegov poslijepodnevni život mora imati svoj smisao i ne može biti tužni privjesak jutru.
C.G. Jung
