Nesvjesno se ponaša tako da izbjegava apsolutne generalizacije. Dakle, zlo i dobro žive u čovjeku, on ima priliku voljeti, graditi, stvarati; isto što i mrziti, uništavati i ubijati. Ljubav je sjedinjenje ovih polariteta.
Život u društvu moguć se sstoji od potiskivanja agresivnih i seksualnih nagona koje ne zna asimilirati. Samo nam potiskivanje omogućuje život u društvu. U tom smislu možda možemo govoriti o ‘etici potiskivanja’, budući da u društvu nije moguće živjeti po načelima iluzornog i trenutnog ispunjenja želja (agresije ili ljubavi); potrebno je uzeti u obzir realne činjenice. Stoga, zbog tog potiskivanja, mnogi psihološki sadržaji ostaju nedostupni, a uglavnom se potiskuju kroz školovanje i roditeljstvo. Kada osjećamo da se potiskujemo, postoje otpori, ali radi prihvaćanja od strane društva biramo potiskivanje. Suprotan proces je konflikt, jer ne želimo potisnuto osvijestiti, vraćamo skrivene sadržaje u svijest i spoznajemo postojanje unutarnjeg života. To nas oslobađa od dodjeljivanja nerealnih uloga; da smo mi bolji od drugih, a da su drugi loši. Ovaj osnovni pogled može se smatrati uzrokom poteškoća u odnosima među ljudskim bićima.
Potrebno je razumjeti postojanje agresivne i destruktivne želje, ljubomore, zavisti, seksualne pohlepe, želje za iskorištavanjem drugih radi postizanja osobne nadmoći.
Kroz svijest o obje želje, možemo imati priliku napraviti etički izbor. Međutim, malo je ljudi svjesno tog potiskivanja i ljudi se u svom etičkom izboru služe imitacijama, nametnutim potiskivanjem, strahom, licemjerjem i projekcijom. Primjer je opsesivno-kompulzivni neurotik (riječ je o društvenom fenomenu) čije ponašanje može djelovati izrazito etično, poslušno zakonu, a u kontaktu s drugima pokazuje veliku ljubaznost i humanost. Međutim, znamo da su takva ponašanja reaktivni načini postavljanja snažnih nesvjesnih agresivnih poriva kojih on nije svjestan. Njegovo ponašanje nije izbor između vanjskog ili unutarnjeg dobra i zla, on ne prepoznaje unutarnje zlo. Svoje intenzivne destruktivne želje vidi izvan sebe i u drugima.
Cilj života je postići cjelovitost i osvijestiti potiskivanje. Potiskivanje je nesvjestan mehanizam zabrana i cenzure agresivnih težnji. Svijest počinje tek kada zauzmemo etički stav ocjenjivanja takvih težnji s obzirom na stvarnost kojoj pripadaju. Dakle, ako nam netko kaže da ćemo umrijeti ako ne radimo i da nije dobro biti kreativan, odluka za kreativnost je podržavajuća od nesvjesnog, ali budite svjesni da ćemo si morati dati određeno vrijeme za realizaciju. Primjerice, uzmemo li cjelovitu osobu, vidjet ćemo da ona nema tih dilema jer je ne proganja strah od smrti, podvojenost između ljubavi, beznađa i boli koja iz toga proizlazi. To je proces koji počinje od djetinjstva, gdje, kada se odvajamo od majke, pokušavamo dugotrajan proces, gdje nekad mi prevladamo, a nekad vanjske okolnosti.
Mi zapravo ne promatramo ono što nazivamo materijalnim i ne priznajemo njegovo postojanje, a kada nešto ne znamo onda to postaje porazno. Vidimo samo sebe u objektu, ali malo kada objekt vidimo u njegovoj širini.
Etički odnos, ili ravnopravan odnos moguć je ako postoji poštovanje totalnih razlika, radikalnih razlika između njih i mene. Ako još uvijek imamo narcisoidni odnos s nekim objektom ili ljudima, vidimo ljude i svijet u fantaziji koja je iskrivljena našom željom.
Ljudi žive u narcisoidnim odnosima, budući da objekt kao takav ne postoji; on je samo puka projekcija i materijalizacija nečije želje. Živimo ovako: ne želim riskirati imati dijete ili partnera, jer bih bila izložena patnji i gubitku; Od mene bi se tražilo da volim bez ikakvog jamstva zauzvrat; bilo bi teško prihvatiti odnos u kojem bih morao prihvaćati i poštovati drugoga sa svim njegovim različitostima u odnosu na mene; Ne želim ništa od toga, želim kupiti stvari koje jednostavno volim, ili savršenog sina, savršenog ljubavnika koji ne traži ništa od mene, koji postoji samo da mi udovolji.
Živimo u netrpeljivosti prihvaćanja drugoga i njegovih različitosti; zahtijevajući ispunjenje svih želja, ne uzimajući u obzir stvarnost. To je patos života: vjerujemo u priču za koju znamo da je bajka. Nalazimo se oči u oči s nevjerojatnošću prikazane situacije. Paradoksalno, ono u sebi sadrži neočekivanu ljudskost. Kada izgubimo nekoga ili nešto u životu, pokušavamo povratiti izgubljeni raj idealiziranog spajanja s majkom, trenutak koji se nikada nije dogodio jer u tom trenutku spajanja osobnost kakvu poznajemo još nije postojala.
Civilizacija u kojoj živimo ne želi vidjeti da gradi idealne okvire života u kojima isključujemo sve one koji su slabiji i koji nam se ne uklapaju. Na tom principu temeljimo etiku koja je osuđujuća i ne može stvoriti pravedno društvo ni odnos.
Nikola Žuvela
Narudžba knjiga: nikola@vedski-jyotish.net
