Tantra se dijeli na tzv desnu i lijevu stazu. Staza desne ruke predstavlja potragu za atmanom, odnosno Bezgraničnom Stvarnošću, koja se odvija vanjskim nametanjem čistoće. Većina yogija koje vidimo na slikama ili onih koji su došli na Zapad, pripadaju desnoj tantri i njeguju put meditacije i asketizma, bez partnerskih odnosa.
Put lijeve ruke, koji postoji i u budizmu, tzv put Bijele Tare kao i u hinduizmu, a najjača je u istočnom Bengalu u Indiji. Staza lijeve ruke oslanja se na unutarnju praksu koja se odvija tijekom mnogih godina priprema kako bi se seksualna ili kundalini energija mogla transformirati u seksualni odnos.
Također, postoje Aghori koji primjenjuju tantru, ali često neprihvatljivu tradicionalnim Hindusima, poput nekromantije (prizivanja duhova), upotrebe opojnih sredstava, kao i seksa u svrhu doživljavanja božanskog. Najozbiljniji aspiranti klone se puta lijeve ruke jer su svjesni da je to hod po oštrici mača. Mnogi nisu svjesni da taj put predstavlja jednu jaku disciplinu koja se izvana ne vidi i zato je taj put neprihvatljiv, jer je Jung rekao da zahtijeva od čovjeka prepuštanje tom dionizijskom, tom mračnom libidu u sebi koji je destruktivan. Recimo, danas se Zapad iz narcisoidnosti okrenuo dionizijskom, misleći da će moći kontrolirati tu energiju. Ono što vidimo je da ljudi ostaju uništeni nakon mnogih veza jer slobodu koju propagira Zapad mogu apsorbirati Aghori uz mnoge rituale i vježbe, čak i tada svjesni destruktivne energije kojom se igraju bivaju u njenoj nemilosti gdje mnogi polude. Oslobađanje dionizijskog Jung je shvatio ozbiljno, pa je zato rekao da živimo u vremenu kada vrlo lako mogu nastupiti razorne posljedice, koje se ne tiču ​​samo odnosa, već i globalne situacije. Dionizijsko strujanje zahtijeva puno veću snagu transformacije, dok nam poznati putovi u odnosu ipak daju jednu sigurnost.
Kroz tisuće konzultacija, vidio sam ljude u početnim fazama avanturističkih veza, kada su bili entuzijastični i propagirali slobode koje ne mogu apsorbirati. Međutim, vidio sam puno više onih na kraju procesa, tj. emocionalno raštrkana, nakon mnogih eksperimenata u vezama. Dionizijska ili kako se zove lijeva tantra, zahtijeva puno vježbe da bi se vremenom usvojila, a malo je pravih praktičara koji su u tome uspjeli, o čemu je Jung često govorio jer je radeći sa svojim klijentima vidio koliko je jaka ta je sila bila. Ljudi žele avanturu, ali se ne mogu nositi s posljedicama avanture.
Da bismo započeli onu klasičnu tantru lijeve ruke, potrebna su nam pravila desne ruke, a to je asketizam, ovladavanje osjetilima, a tek nakon toga možemo se upustiti u praksu lijeve ruke. Disciplina staze lijevom rukom pripada Agori, odnosno u njihovoj je tradiciji najživlja. Agore silom pretvaraju tamu u svjetlo, bljedilo ograničenog karaktera u blještavo svjetlo Apsoluta. Kada dosegnemo Apsolut, sva odricanja prestaju jer nema više čega da se odreknemo.
U Indiji nalazimo Agore pored raspadajućih tijela gdje, u obredima nekromantije, pokušavaju kontrolirati duše mrtvih odlazeći toliko duboko u tamu da pronađu svjetlo. Pravi Agori, koliko god mislili da ih možete prepoznati, to nije moguće jer se mnogi lažni Agori ističu po vanjskim znakovima i načinu odijevanja, iako to nisu. Agori nastoje uništiti smrt kao ograničenje ubijajući se unutarnjim ili vanjskim radnjama. Stoga, kada ne uspiju u svojim planovima, to se ne smatra gubitkom jer je sam stav takav da za njih nema osrednjosti ni uzmaka. Agore rade izravno s kundalini energijom, koja je usmjerena prema majčinskom principu. Agori se okreće ženi, čiju osobnost ne ubija asketizmom, već je okreće prema osobnosti svemira. To je rastakanje, a ne ukidanje osobnosti.
Ovo je put kurmagurua (učitelja kornjača) koji se prema ljudima koje podučava ponašaju poput majke kornjače koja, nakon što se kornjače izlegu, svojom ljubavlju odvlači mlade prema oceanu.
Dakle, na ovom putu se ne možete identificirati ni s jednom maskom jer se on ponaša kao sam Apsolut. Rađamo se iz Apsoluta i kasnije mu se opet vraćamo, iako cijeli taj proces ne možemo objasniti. Bit Agorija je napuštanje osobnosti i poistovjećivanje s osobnošću, pa su njihove metode naizgled lake, a zapravo mnogo teže jer u svemu tražimo pravila gdje kroz njih posjedujemo, a zapravo se udaljavamo od ljubavi jer ona je po svojoj prirodi protiv identifikacije i hijerarhije bez koje živimo u ovom obliku postojanja i bojimo se napustiti ovaj oblik postojanja.
U tantri je često prisutna alkemijska simbolika, poput vizualizacije baze ili prve čakre gdje se nečista tvar pretvara u nektar. Ova simbolika predstavlja transmutaciju kontaminiranih emocija u prosvjetljenje. Jung je došao do zaključka da se nešto slično dogodilo u srednjovjekovnoj zapadnoj alkemiji, kao metafori za transmutacije nečistih duhova u savršene duše. Tantra je krivo protumačena ili pogrešno predstavljena, tradicionalna tantra često je zastrta maglom popularnih mitova. U indijskoj tradiciji tantra se općenito smatra mračnom vještinom magije, dok se na Zapadu popularizira kao izraz svetog seksa. Međutim, ta se pojednostavljenja i zablude počinju mijenjati.  Christopher Wallis, suvremeni praktičar i poznavatelj kašmirske tantre se pita: Zašto bi tantra bila zanimljiva modernim ljudima, posebice zapadnjacima? “Milijuni zapadnjaka danas prakticiraju nešto što se zove yoga,” piše on, “praksa koja se, iako dosta izmijenjena u obliku i kontekstu, zapravo može pratiti do tantričke tradicije. Yoga koju danas prakticiramo potječe iz kašmirske tantre kao i iz tradicije hatha joge srednjeg vijeka.” Prvi korjeni tantre i šamanizma pronađeni su u  dolini Inda (4500-2000 p.n.e.). Arheološki dokazi otkriveni su u raznim iskopanim pečatima koji prikazuju jogija kako sjedi u naprednom položaju yoga asane na povišenoj platformi – poznati i mnogo raspravljani pečat Pashupatinath.  Anandamurtijeva definicija tantričkog praktičara je široka i specifična: svaka “osoba koja, bez obzira na kastu, vjeroispovijest ili religiju, teži duhovnom širenju.. tantra nije “ni religija ni izam”,” već prije “temeljna duhovna znanost”, put kada se marljivo prakticira u konačnici otkriva cilj cijele joge, cjelokupnog misticizma: univerzalno ostvarenje božanskog jedinstva.  Popularnost tantra stječe u tzv. šeivizmu koja je u srednjem vijeku procvjetala kroz razne tantričke tekstove i učitelje u Kašmiru, Bengalu, Južnoj Indiji, Kini, Indoneziji. Prema riječima indologa Justina M. Hewitsona: “Dok je podrijetlo Siva Tantre zamagljeno složenim religijskim preobrazbama koje su prethodile pojavi njenog utemeljitelja prije sedam tisuća godina, Sivin sveprisutni trag ostaje vidljiv u preživjeloj usmenoj tradiciji Indije te u vedskim i budističkim sektama.” Tantrička mantra meditacija je označena složenim skupom tehnika vizualizacije, povlačenja osjetila, disanja, koncentracije i ideja. Unatoč mnogim oblicima tantre – od pobožne Vaišnavske tantre koja obožava idole do transgresivnih praksi Aghora tantre – postoji ispod svega univerzalna tantra, teistička, nedualistička (ali i dualistička) filozofija i praksa usredotočena na dharmu podrijetlom od Shive.  U svakom slučaju ono što zovemo tantrom sadrži u sebi mnoge tradicije koje su pomješane i koj eje tešk orazdvojiti i vidjeti koja je škola više utjecala na ovo učenje. Za praktikanta je važno samo da pronađe spoznaju gdje je potrebno pronaći prave rezultate bez koje je nezamislivo baviti se ovim putem.