Strašna Majka u grčko-rimskoj mitologiji predstavlja Zeusova žena, Hera. Ona je jedina koja se matrijarhatom pokušava suprotstaviti patrijarhalnom sustavu, Hera utjelovljuje obje strane Velike Majke. Ona je boginja rađanja i kućanstva, ali ona je okrutna i zla prema smrtnim ženama i njihovim potomcima koje Zeus zavodi. Mit o Herkulu je dobar primjer, Hera čini sve što je u njenoj moći da potkopa ili sabotira Herkula u njegovoj potrazi za iskupljenjem. Zaista, arhetip Here kao voljene, odane žene podudara se s njezinom zavidnom i zlom stranom u sagi o Herkulu. U biti, dakle, Hera je poput svake druge smrtne žene; njezine priče u mitovima Grčke govore o sudbini žena koje donose iste odluke u svojim životima. Ipak,Strašne Majke su najopasnije za sinove, one kada ne nađu ljubav u svom partneru, sinove zadržavaju za sebe i okreću uništavanju muškosti i stvaranju kompleksa majke gdje se sinovi ne mogu odvojiti od svojih majki, a snovi takvih osoba ili život okreću se negativnom odnosu prema svojoj spolnosti. Takvih primjera je mnogo, ali upravo jer danas živimo pod utjecajem arhetipa Strašne Majke koja kroz medijski prostor utječe na svoje sinove i šiti njihovo stanje ili nemogućnost da se odrede za svoju spolnost. Dakle, u modernom, sekularnom Zapadu, kult ženskog utjelovljen je političkoj ljevici i woke kulturi. Strašna Majka je jako osjetljiva na sve one koji se približavaju njenom sinu. Stoga ovaj arhetip se utjelovljuje u patološkoj današnjoj opsjednutosti jednakošću, pravednošću, ljubaznošću i svakom drugom ženskom perspektivom utjecaja na javnu svijest koja, kao i Strašna Majka je osvetoljubljiva, ali zbog nesvjesnosti većine koja ne primjećuje da se radi o negativnoj Animi koja je opsjednuta svojom falusom ili negativnim Animusom. Prije toga, svijetom je vladao negativni Animus ili muški duh abrahamskog Boga koji je stvarao totalitarni red kroz kršćanstvo. Međutim, od prosvjetiteljstva Zapadne su vrijednosti polako postale obuzete arhetipom strašne majke okrećući se liberalnoj strani propovijedajući toleranciju i prihvaćanje, ali, kako to biva, poput Francuske revolucije, neafirmirani arhetip strašne majke biva obuzet voljom za moć koja pokušava širiti svoj utjecaj provoditi zakone i nametati svoju volju.
Kultura ljevice započinje arhetipom Velike Majke prihvaćanja i ljubaznosti koji je dominantan u svijesti sekularnog čovjeka, tolerantna prema svima rasama, ali i religijama, ali njena Sjena ili Strašna Majka mijenja retoriku, agresivnom kulturom pokušava svoje stavove nametnuti drugima kao i u prošlosti religija. Najpopularniji mit je vitez i zmaj koji predstavljaju preteču kulturu svjetovnog čovjeka. U ovoj priči, vitez simbolizira individualni ego svakog muškarca koji se pokušava osloboditi ženske majčinske ljubavi – u slučaju sekularnog muškarca, to je dražava – dadilja. Ova ženska, sveprožimajuća ljubav može tijekom adolescencije postati neprijateljska prema ego-svijesti – zbog čega se ta sveprožimajuća ljubav prikazuje kao ženski zmaj. Hladnokrvno reptilsko stvorenje koje udiše sveprožimajuću vatru Grozne Majke — majke koja je odbila dopustiti svom djetetu da postane neovisno o njezinoj ljubavi i brizi. Zmaj svjetovnog čovjeka je država dadilja, kako je rekao F.Nietzsche, najhladnija zvijer je država. Ovo predstavlja posesivno ponašanje zmaja ili države. Stoga se ubijanjem simbola Strašne Majke – zmaja – oslobađa niža, djetinjasta svijest pretvarajući Strašnu Majku u Dobru Majku, tj. bijelokrilog konja ili princezu. Nakon ubojstva Grozne Majke, ženski duh je sada pratilac nove muške ego-svijesti pojedinca. Odbijanje pomoći od države i uključivanje vlastitog ja, bio bi način sekularnog čovjeka da pobijedi zamku države dadilje i transformira je u bijelog konja ili princezu. To je pozitivna strana Velike Majke, ali danas je to utopija jer ljudi državu dadilju obožavaju i postaju zajedno s njome tirani koji se bore protiv neovisnih pojedinaca. Poput pandemije u kojoj su vjernici u državu dadilju provodili teror i bili su spremni na linč. Strašna majka-država dadilja utjelovljena je u znanosti, medijima, lijevoj, ženskoj politici države, koja kao i svog sina štiti kroz državne subvencije, poput socijalne skrbi iako je sin-narod nesposoban i ne želi odrasti. Kako i sve majke koje ne znaju dati ljubav skrivaju se u beskrajnoj brizi iza koje se skriva podsvjesna agresija povrijeđene majke ili Here koju je Zeus prevario, a sada je osvetoljubiva i nameče svoje stavove koje zove progresivnim, ali su na razini Srednjeg vijeka, u njima nema ništa napredno, odnosno što je to napredno kada govorimo o kulturi koja se bavi jednakosti spolnih organa. Kakva nazadnost, nakon prekrasne Zapadne filozofije, mistike, umjetnosti i divljenja Erosu, dolazimo do zakonskih okvira koji sputavaju Eros.
Nakon prosvjetiteljstva Strašna Majka utjelovila se u komunizmu koji je usmrtio više ljudi nego sva prošla stoljeća. Sudjelovanje ili podrška ovim politikama znači stvaranje nezdrave ovisnosti o državi dadilji, to je dinamika majka-dijete ili građanina koji želi biti ovisan o državi dadilji. Juraj koji pobjeđuje zmaja ili strašnu majku, predstavlja put čovjeka koji mora biti neovisan pojedinac koji sam zarađuje koji ne ovisi o spomenutoj dadilji i koji ne širi agresivne politike, dapače potiče druge da budu što neovisniji jer neovisni stvaraju promjene ostavljaju duboke tragove u snijegu poput Tesle, Leonarda, Mozarta, Nietzschea, mnogih filozofa, Junga, Ramane i dr. Svi oni koji traže zakone i pomoć države, ili šefa duboko su u gnijezdu strašne majke i nemogućnosti da odrastu, a onda su nesvjesni svijeta u kojem žive.
Nikola Žuvela
