Ljudi donose sudove o drugoj osobi ili situaciji. Ego voli etiketirati, uživa u tome i želi stalno govoriti o pravdi, a želja za pravdom je ljubomora i strah od razvoja individualnosti gdje se skriva sjenovita želja za superiornošću nad drugim. Ego se uvijek pita zašto drugi nije zadovoljan, jer je pravda usmjerena samo u smislu mjerenja druge strane. Čovjek je uvjetovan tim razmišljanjem i ne vidi da su pokretači pravde strah od novog i želja za dominacijom. Koliko je čovjek vodio ratova za pravdu, a donio je samo nepravdu jer ispod njega bila je rijeka nezadovoljstva.
Pravda je program koji je prihvaćen od kolektiva, ali ona se ne hrani iz srca već iz straha. Možda sada pokazujemo ljutnju prema nekoj nepravdi zbog onoga što nam se događa, ali to je uvjetovano ponašanje projekcija stvarnosti koje možemo nazvati karmičkim, ali možemo ga nazvati i obrascem ponašanja koji je ustvari obrambeni sistem narcisoidnosti. Kad nekome dajete sud o nekoj situaciji, izražavate svoj program ili arhetip s kojim ste poistovječeni, bilo da ste arhetip istraživača, pobunjenika, umjetnika, vladara, ispod arhetipa, valja se vaš prikriveni tamni motiv.
Na primjer, Martina objašnjava prijateljici zašto ju je Igor ostavio. S druge strane, Igor je po završetku veze rekao da ga opterečuje moraliziranjem. Rekla je prijateljici da stalno nešto laže. Ipak, ona se zaljubila u svoj obrazac, ona je vidjela samo ono što je htjela od njega jer da nije tako, ona bi razgovarala s njime, ispitivala ga što voli, s čime se bavi i vrlo brzo bi došla do njegovih pravog karaktera, a onda i do analize zašto ga je privukla u život. Ono što prezentiramo drugima o ljubavi naša su želja, ali ne i stvarnost. Indijska tradicija o karmi kaže da ona nije mogla vidjeti da je učinila istu stvar u prošlom životu i da je magnetski privlačila upravo ono što je i sama radila. Jungovsko učenje govori o Sjeni, ona je bila arhetip pravednika, a Sjena je bila želja za dominacijom koja se razoktriva u prekidu. Svaki pravednik se zaljubljuje u svoju nepravdu.
Kada kažete: on je lažov, lažna izjava postaje vaš zatvor jer vas to uvjerenje truje, od toga ne dobivate ništa osim potvrde vaše slike o sebi koja vam daje poklapanje s mišljenjem kolektiva i na taj način stječete pripadnost. Ljudi traže pripadnost, ne ljubav jer ona u svojim tokovima nosi prihvaćanje Sjene kao uvjet mogućnosti voljenja druge osobe.
Većina ne zna zašto je Martina izgubila partnera, ali vaš obrambeni sistem, ili ego obrazac vas upozorava: ako uklonite lažljivca, zaštititi ćemo zajednicu od većeg zla. Pravednici misle da lažljivac nema veze s njima i da oni žele dobro društvu. Tako većina poseže za mišljenjem koje nije došlo iz vlastitog bića već od predaka i kolektivnog nesvjesnog. To je razmišljanje zasnovano na preživljavanju, ali ne i na životu.
Odustati od prosuđivanja ne znači zatvoriti oči pred lošim postupcima. To znači da nečije ponašanje prepoznajete kao oblik uvjetovanja i lažnu sliku ljubavi koju je ovaj par stvorio na temelju krivih odluka. Onaj tko vara misli da je to najbolje za njega, ali kad Sjena pokaže ogledalo istine u ono u što se vjerovalo, počinje boljeti laž ili slika koja je stvorena o sebi. Stoga je potrebna praksa meditacije i praksa promatranja kako bi um iz tišine mogao vidjeti pravo stanje odnosa. Ljudi ne poznaju to stanje, a onda preziru ovakva mišljenja da bi se zaštitili od vlastite dubine naljepnicom površnosti.
Većina se plaši uvida i zaustavlja se na osuđivanju drugih, jer osuđivanje je sigurna luka života nezadovoljstva. Onaj tko želi ljubav krenut će prema vlastitoj viziji sebe, koja nije opterećena kolektivnim razmišljanjima o tome što je osoba, odnosno prava osobnost se ne može temeljiti na sjećanjima već na izvornom uvidu sebe.
Nikola Žuvela
