Jungova istraživanja u znanosti  su gurnuta u stranu, točnije u Švicarskoj mjestu njegova rođenja, nema toliku bitnost.  Jungova studija knjige Otkrivenja otkriva nam tamnu stranu, kako Boga, tako i ljudske duše za koju smatramo da ne postoji, ali fašizam i neumorna ubijanja kroz tisuće godina ili nepravde koje imamo u društvu, složit ćemo se, ne dolaze baš slučajno.
Možemo li danas priznati da ima nešto jako zločesto u našoj prirodi što ne razumijemo i što traži od nas da upoznamo taj dio? Kako je Jung rekao, priroda je tamna, ali nije podmukla kao čovjek.

Arhetip apokalipse djeluje tisućljećima u svijesti, mnogi filmovi na ovu temu imaju veliku popularnost što pokazuje da je nezamjenjiv i ljudskoj povijesti.
Arhetip apokalipse je zaživio u dva svjetska rata i mnogim nuklearnim eksplozijama prošlog stoljeća, dok je današnje vrijeme slično apokalipsi i otvaranju tzv. pečata.
Jung je na povijest gledao na način na koji je to činio Hegel: to je proces koji će kulminirati kad čovječanstvo konačno shvati sebe i svijet. Jung je zauzeo stav da se taj proces zrcalio u razvoju psihologije pojedinaca. Cilj osobnog psihičkog razvoja je integracija Jastva ili shvaćanje onog tamnog koje nije vani već u naÅ¡im njedrima. Jastvo sadrži sjećanja, nagone i želje pojedinca. Jastvo je spremiÅ¡te Jungovog “kolektivnog nesvjesnog”. Svrha Jungovske psihoanalize je osvijestiti ovo kolektivno nesvjesno. To je put u kojem čovjek može razumjeti sebe onakvim kakav on zapravo jest, Å¡to uključuje i spoznaju Jastva koje nadilazi razumijevanje ega.
Arhetipovi su zajedničko naslijeđe cijele vrste; oni su razlog zašto se slični mitovi pojavljuju u udaljenim društvima koja nikada nisu imala neizravni kontakt, a opet ga žive bez da znaju da s robovi tog mita ili arhetipa.
Tu dolazimo do alkemije koja se bavila upravo ovim tamnim aspektom psihe. Pravi cilj alkemije nije bio napraviti obično zlato, već “filozofski kamen”, simbol individualiziranog Ja. Jung je vjerovao da faze u alkemijskim procesima odgovaraju velikim fazama u svjetskoj kulturnoj povijesti o kojoj sam pisao, pogotovo o fazi nigredo ili čišćenja kroz koje momentalno prolazimo kao čovječanstvo.

Stoga ljudska rasa prolazi kroz obrazac krize apokalipse ili nigreda. Junga je zanimala uglavnom biblijska apokaliptična literatura. Pogotovo taj sadržaj objaÅ¡njava u njegovoj najosobnijoj knjizi i  jedna od najboljih njegovih djela  “Odgovor na Joba”.
Prije prosvjetljenja svatko prolazi kroz odreÄ‘enu unutarnju apokalipsu ili ulaza u svijet Jastva, a tjeskoba je vjesnik tog stanja. Jung stoga kaže: “Mislim da je pronicljivim ljudima to očito da je arhetip Apokalipse sada jako aktivan u kolektivnoj psihi.. .”
Cilj arhetipa apokalipse nije smrt, dapače: “Na ovaj ili onaj način svijet će biti stvoren kao cjelina. Ali on će biti ujedinjen ili u meÄ‘usobnom masovnom uniÅ¡tavanju ili uzajamnoj ljudskoj svjesnosti.”

Međutim, to ovisi o izboru pojedinca ili kolektiva što ćemo učiniti kao čovječanstvo. Ono što moramo naučiti razlikovati jest stvarnu prirodu događaja u vanjskom svijetu od vlastitih psihičkih projekcija. Ako se ne osvještavamo, javljaju se apokaliptični događaji kojih smo i sada svjedoci, točnije, bez umiranja starog dijela sebe nemoguća je individuacija.
Dakle, unutarnji sukob čovječanstvo je desetljećima projiciralo na vanjske neprijatelje. “Jastvo je projicirano u nečiju nacionalnu zajednicu i osnova je nacionalnog i etničkog identiteta ….
Kolektivne manifestacije Jastva vode do konstelacije suprotnosti u Jastvu; a te suprotnosti generiraju sukob.”
Upravo je apokalipsu utjelovio Hitler. Jung kaže: “Ovaj čovjek predstavlja … novi fenomen koji je kvazi kriminalac, kvazi psihotičan zbog posjedovanja arhetipa Apokalipse. A to znači, budući
da je zaobiÄ‘en ljudski ego, opsjednuti pojedinac funkcionira neljudski. Upravo je ta činjenica koja stvara karizmu s ogromnom energijom u sebi! ”
Dakle, drama u “Knjizi Otkrivenja” u velikoj je mjeri sreÄ‘ivanje dobrog i loÅ¡eg, obnova polariteta. To je u Novom Jeruzalemu, savrÅ¡eno integriranom gradu u kojem je ljudska rasa napokon imala pristup Stablu života koje joj je uskraćeno u Postanku.
“MeÄ‘utim, nadolazeće apokaliptično doba mora prijeći na viÅ¡u razinu integracije. Inače, ljudska će se rasa uniÅ¡titi u potrazi za fantomskim Neprijateljem. Ovaj put, sjena se mora asimilirati.
Za to će trebati duhovna revolucija: Slika potpuno dobrog Boga premda je ometao razdvojeni zli sotona  viÅ¡e nije održiva. Umjesto toga, nova Božja slika koja dolazi u svijest jest slika paradoksalnog sjedinjenja suprotnosti; a s njom dolazi i ozdravljenje metafizičkog raskola koji je obilježio čitav kršćanski eon. “Jednom je Jung rekao: “Da, znate, to je hram  kojeg svi gradimo.
Vjerujte mi, oni grade u Indiji i Kini, u Rusiji i cijelom svijetu. Ovo je nova religija. Znate koliko će trebati dok se ne izgradi? … oko Å¡est stotina godina. ”
Jungov komentar je vjerojatno dan negdje sredinom 20. stoljeća pa bi se vrijeme ispunjenja činilo negdje u 26. stoljeću. To znači oko 500 godina nakon 2000. godine, uobičajene duljine svjetskog doba. Jung je, možda, zamislio sebe da živi u tom vremenu  i da sam sadi sjeme nove objave.
“Razbijanje paradigmi nije lak proces. Predstavlja najteži izazov životu kakav poznajemo.

Skloni smo o zapadnoj civilizaciji razmiÅ¡ljati kao apogeju ljudskog razvoja i uživamo u svojoj visokoj tehnologiji, sofisticiranoj umjetnosti i kulturi i vrlinama “modernosti”. Rijetko prepoznajemo da smo u svojoj žudnji za znanstvenim napretkom i sve učinkovitijim oblicima kontrole nad prirodom izgubili svaku vezu sa svetim.”

Jung je prepoznao da arhetip apokalipse postoji i  da je momentalno aktivan u našem nesvjesnom. Shvatio je da apokalipsa za nas ima određenu fascinaciju.

Ipak, usprotivio se apokaliptičnosti ili biblijskom kraj. Vrijeme u kojem živimo aktivira ovaj arhetip, ali moramo se složiti da ljudi nisu spremni prihvatiti svoje projekcije što izaziva nestabilnost ili otpor koji se odražava ovakvoj situaciji.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut