U izvanjskom religijskom životu, ljudi ne znaju da je njihova vjera projekcija unutarnjeg Jastva ili ti arhetipa Jastva. Taj arhetip je nesvjestan i ljudi ga jedino vide kada im izvana novac ili druga projekcija postanu bog kojem se klanjaju. Kada ta slika zamijeni arhetip Jastva, on više nema sudioništva u svijesti, niti utjecaja na nju. Time gubimo na vlastitom razvoju, jer je arhetip Jastva zapriječen u oblikovanju svijesti, štoviše: ostaje nepromijenjen u svojem prvotnom obliku. Jastvo kada se ne primijeti čak naginje vraćanju na niže i arhaične stupnjeve. Stoga se može dogoditi da kršćanin, koji doduše vjeruje u sve svete likove, u najskrovitijem dijelu duše ostane nerazvijen i nepromijenjen, jer je sav njegov Bog “vani” i on ga ne doživljava u duši. Treba shvatiti da mistično iskustvo dolazi spoznajom Jastva. Onaj tko to ne zna iz iskustva, može biti veleučeni teolog; o religiji, međutim, nema pojma, a još manje o odgoju ljudi. U tragičnoj zabludi mnoge religijske vođe ne uviđaju kako se branjenjem vjere preko medija i velikih advokatskih knjiga  ne dokazuje postojanje svjetla, već postojanje slijepaca koji ne zna kako bi i njihove oči mogle štogod vidjeti. Valjalo bi, napokon, primijetiti kako ne koristi hvaliti i propovijedati svjetlo ako ga nitko ne može vidjeti. Kod nas se filozofija i teologija nalaze u pretpsihološkom stupnju srednjovjekovlja u kojima se beskrajno polemizira, a premalo daje mjesta iskustvu. Zapadnjački um kompenzira svoje osjećaje “racionalnim” objašnjenjima. Kod nas riječ “psihološko” znači samo psihološko (psiha=duša). Tako da kod nas riječ duša označava nešto maleno, puno sažaljenja, bezvrijedno i subjektivno. Ova smiješna postavka je kompenzacija za našu nemogućnost da se suočimo sa svojom osjećajnom prirodom. Nasuprot tome, bilo bi nužno naučiti ljude umijeću gledanja. Vidljivo je da je odveć mnogo onih što su nesposobni uspostaviti vezu između svetih likova i vlastite duše; oni, ne vide kako u njihovu vlastitom nesvjesnom biću drijema Jastvo. Da bi to unutrašnje viđenje bilo moguće, valja raditi na  sposobnosti razvoja gledanja. Kako to postići bez uvida u dušu i kontemplacije na njene sadržaje. Dakle, jednostavno disati i promatrati, nije teško ali vremenom postaje iscjeljujuće.