Ego je čovjeku nužan za opstanak, ali u današnjem svijetu sve se svodi na njegovo marširanje stvaranjem neprobojnog nevidljivog oklopa. Ciljevi ega su stvaranje obitelji kao maska prema van, teži samo uspjehu. Ego kada uspije mora biti dobar u svemu, umjetnička djela su mu trofeji u kojem on kupnjom slika misli da rzumije umjetnost, athitektonskom vilom želi pokazati ekstravagantnost i dr. To je ego, on potiskuje sve individualno jer je individuacija Sjena ega.
Ego stvara vučje jazbine političke, sportske i gospodarstvene. To je ego, on vlada kroz sustav iscrpljivanja i ispijanja posljednjih atoma energije, a zatim slijedi odbacivanje druge strane. Da bi ego kontrolirao, mora imati zakone koji ne vrijede za njega. U stvarnosti, svi oni koji ne sudjeluju u toj vučjoj gozbi bivaju osuđeni i etiketirani oni neposlušni: luđak, fanatik, ekscentrik, čudak, kriminalac, lijenivac, prostitutka itd. Kao što je Nietzsche rekao, kada se svetinja ujedini, postaje opasna.
Nemojte misliti da će svetinja stati na vašu stranu, odnosno na stranu individualizma, svetinja je poput lista, kako vjetar puše, okreće stranu. Brojat će vam krvna zrnca i nikada neće biti zadovoljan. To je ego, on funkcionira na kritici i na potiskivanju svega vrijednog jer je to derivat kojim se hrani. Nesvjesno, ovaj oklop polako lomi, pretvarajući njegovu opsesiju u nemoć i isušujući ribnjak dok čovjek ne shvati da može samo ići prema unutra.
Svako vanjsko područje je projekcija prema nečemu što u stvarnosti ne postoji, baš kao što se i pri zaljubljivanju zaljubljujemo u sebe i ljutimo se jer nas ne vole onako kako smo zamišljali da bismo trebali biti voljeni. Što više promatrate ovaj proces, vidjet ćete da ljudi uopće ne razgovaraju s vama, već ste samo potreba ega, dobri ste dok ste korisni. Ne postojite ako ne sudjelujete u toj gozbi. Ako se okrenete od krda, individualnost vam je isprva teška jer vaš ego protestira, ali kako vrijeme prolazi, shvaćate da ste oslobođeni gomile gluposti i igre prijestolja. Kada ste u krdu, to vas prisiljava da se osjećate krivima, stalno se morate opravdavati za nešto, stalno ste krivi i stalno ste jadni zbog nečega. Kada egu nije dobro, onda pokreće revolucije, kao da želi pravdu, ali u stvarnosti traži novi sustav vladanja i tako ta nevidljiva igra oblikuje ljudske odnose u kojima nema stvarne razmjene. Sveti čin odrastanja je spor, ego počinje gubiti snagu jer projekcije nestaju, a Jastvo dobiva snagu, i to je pravo jačanje za dušu. Hodanje po žici je zapravo pravi život, dok je egoizam ili sigurnost gušenje života.
Nikola Žuvela
jyotish savjetnik i terapeut
