Kako bih pojednostavio današnju tezu ili članak, započet ću s primjerom. Prije nekoliko godina pitao sam jednu meditativnu osobu da li načitanost povećava mogućnost spoznajnog uvida. Odmahnuo je rukom i rekao da od toga nema ništa.
Često sam čitao sociološka istraživanja o pismenosti naroda poput Izraela, odnosno najčitanijeg naroda, ali to odmahivanje rukom, simbolično ili intuitivno, reklo je sve o načitanosti ili indoktriniranom znanju koje ne razvija mišljenje. To je količina čitanja bez sadržaja, ispunjena fikcijom. Nekoliko mojih prijatelja radilo je u izdavaštvu kao urednici i potvrdilo su mi tu tezu, odnosno da su morali odabrati upravo literaturu koja je donosila veliku čitanost. Dolazimo do toga da se radi o pismenosti koja nije stvarna, većina ljudi iz prirodnih znanosti nema osnovna znanja o svojoj kulturi, drugim kulturama, ne poznaju povijest filozofije, povijest književnosti, a kamoli povijest religioznosti. Stoga, je današnja mudrost lažna, a najviše je možemo vidjeti kroz situaciju koja nam se događa. Ljudi izbjegavaju razgovor o psihi jer ne potiče konzumerizam.
To je kultura bez sadržaja, jer da bi čovjek koristio svoje znanje, mora imati hrabrosti razmišljati, njegovati i usavršavati svoje mišljenje kako bi mogao izraziti svoju individualnost, pogotovo složene emocije. Nekakve rang-liste o razvijenim obrazovnim sustavima skandinavskih zemalja potpuna su laž jer je, kao što vidimo, kritička svijest ne postoji. Konzumeristička kultura koja nema određeno mišljenje ni o čemu. Edipov kompleks ili povratak u majčino naručje, gdje Edip ne može prihvatiti odgovornost. Ovdje se vraćamo najbitnijem elementu Edipovog uživanja. Umjesto da se profit odmah konzumira, to nije moguće jer da bi opstao, potrebno ga je reinvestirati i time se potpuno zadovoljstvo zauvijek odgađa. Kakav paradoks, Edip toliko žudi za jabukom koju vidi, ali ne može je do kraja pojesti.
Drugi aspekt našeg vremena jest Hegelov zaključak: „Iskustvo i povijest nas uče da narodi i vlade nikada nisu ništa naučili iz povijesti i nikada nisu djelovali na temelju lekcija koje bi se iz nje mogle izvući. Oni koji nisu ništa naučili iz povijesti osuđeni su da je ponavljaju.“
Budući da ne živimo u istinski pismenom svijetu, ljudi ne razumiju jednu činjenicu, a to je da postoje filozofski stavovi. Znanstvenici uopće ne razumiju da filozofija postoji mnogo dulje od znanosti i da se oni koji imaju svoj stav temelje na filozofiji, poput cara Marka Aurelija, koji je bio stoik i koji se držao svojih asketskih stavova. Nepovredivo je ljudsko pravo imati vlastitu filozofiju života i pogled na život. Ako je vaš pogled konzumerizam ili Edipov kompleks iz kojeg proizlazi narcizam, u kojem ste samo vi u pravu, a druge pretvarate u građane drugog reda jer ste se prestali razvijati, onda morate vidjeti da nešto nije u redu s vama jer živite na dječjem igralištu gdje Edip odlazi u naručje svoje majke.
Kao što je suvremeni filozof Slavoj Žižek s pravom primijetio: “Upravo je to Majka Tereza činila u Calcutti: njezina je misija bila brinuti se za gladne, gole, beskućnike, bogalje, slijepe, gubavce, sve one koji se osjećaju neželjeno, nevoljeno, zanemareno od strane društva. I upravo je u tome i ležao njezin genij: nije pokušavala riješiti opću društvenu krizu, nego je, naprotiv, pokušala stvoriti lokalne uvjete za ‘humanitarne iznimke’, čime je, naravno, sama kriza postala još neupitnija, ‘prirodna’, trajna stanje stvari.” Njegova glavna teza je da takvo djelovanje, iako izgleda nesebično, zapravo doprinosi održavanju postojećeg nepravednog sustava. Ako humanitarni radnici “skupljaju žrtve” kapitalizma i društvene nejednakosti, onda se sam sustav koji proizvodi te žrtve ne mora dovesti u pitanje. Humanitarni rad postaje “servis za čišćenje” koji omogućava sustavu da nesmetano funkcionira.  Majka Tereza nije pokušala promijeniti društvo u Calcutti koje je stvaralo siromašne i bolesne. Umjesto toga, stvorila je izolirane “džepove” milosrđa – utočišta gdje je ljudima pružana pomoć. Time je, prema Žižeku, nejednakost i siromaštvo postalo nešto što se može umanjiti humanitarnim radom, a ne nešto što se mora ukinuti radikalnom strukturnom promjenom. Ovakvo djelovanje nosi sa sobom određenu ideologiju. Ono šutljivo poručuje: “Problem siromaštva je vječan i nemoguće ga je riješiti na globalnoj razini, pa je jedina ispravna stvar ublažiti patnju pojedinaca.” To je ono što Žižek naziva ciničnim razumom, znamo da je sustav loš, ali umjesto da ga promijenimo, nastojimo biti dobri unutar njega, čime ga zapravo podržavamo. Čitanje dobiva na snazi ​​samo ako razvija individualnost. Obrazovanje koje služi samo kako bi prenijelo ideologiju, bilo religijsku, nacionalističku, korporativnu, jest oblik duhovnog narcizma. Ono nas uči da vidimo samo svoj odraz u zrcalu Postojanja, a ne ono što je izvan njega. To je obrazovanje koje potvrđuje, a ne dovodi u pitanje. Istina nije stvar pronalaska jedne, čvrste, individualne esencije. Ona je proces. Ona nastaje u sukobu, u dijalogu, u raskolu između unutarnjeg i vanjskog. Čitanje koje razvija individualnost nije ono koje pronalazi autore koji su kao mi. Naprotiv, to je čitanje koje nas uznemirava, koje nas suočava s onim što nismo, što ne razumijemo, što nam je strano. Iako se susrećemo da je to s druge strane ideologija ili religija s kojom se ne slažemo, samo suočavanje stvara individualnost. Individualnost se ne stvara u idealnim uvjetima povlačenja, već kroz odnos, čak i kad je taj odnos odbacivanje druge strane jer tako rastemo.

Nikola Žuvela