U privlačnosti nas priroda vara u jer želi da se razmnožavamo kako bi se život nastavio dalje. Muškarac i žena naporno podižu svoju djecu, a u drugom dijelu života priroda ih ostavlja sa sobom kako bi se sami suočili s onim što su projicirali u ljubav i tada otkrivamo vlastite transfere s kojima se teško suočiti. U toj potrazi u prvom djelu života toliko smo se puta povrijedili da u drugom dijelu života nemamo snage nastaviti graditi vezu. Idealni partner je nestao, ostavljajući tako u duši nezadovoljenu prazninu koja je ispunjena mnogim društvenim koktelima hedonizma i uživanja u kratkotrajnim avanturama koje stvaraju sve dublju i dublju bol.
Pravi partner postaje samo onaj tko razumije Sjenu svoju i partnerovu, ali prihvaća i vlastitu samoću kao uvijet za odnos. Svaki par mora se suočiti s usamljenošću u kojoj moraju prevladati svoju ovisnost o partneru.
Kao što Elizabeth Lesser kaže:
„Kako je čudno da kada odbacimo ono što je bolno, pronalazimo samo još više boli, ali ako prihvatimo ono što je u nama – ako neustrašivo zavirimo u Sjenu – pronaći ćemo svjetlo.“
„Jednom, dok smo raspravljali o temi patnje“, rekao je Bill Moyers u svojim razgovorima s Campbellom, „spomenuo je Jamesu Joyceu – Igjugarjuk. Tko je Igjugarjuk?“ rekla sam, jedva oponašajući izgovor. „Oh“, odgovorio je Campbell, „bio je šaman plemena Caribou, Eskima sjeverne Kanade, onaj koji je europskim posjetiteljima rekao da jedina istinska mudrost živi daleko od čovječanstva, u velikoj usamljenosti i da se do nje može doći samo kroz patnju.”
Partneri nisu zainteresirani za potragu za istinom, a kako netko može voljeti ako ne prepozna partnerovu Sjenu, a ne traga za svojom Sjenom? Patnja u ljubavi nije znak da nešto nije u redu, ona nešto rađa. Kad nas partner povrijedi, to je trenutak u kojem možemo istražiti vlastite rane, dok većina bježi. Ljubav je mjesto na kojem vježbamo ono što ćemo kasnije trebati za život poput razumjevanja.
Svaki partner boji se usamljenosti koja leži u Sjeni, a da bismo je prevladali, moramo aktivirati arhetip heroja ili hrabrost koja će prihvatiti Sjenu, koja također sadrži mnoge druge laži o vezi. Stoga, ono što smatramo vezom zapravo je skup projiciranih strahova i neispunjenih želja onoga što želim biti a koje želimo za sebe, dok je partner samo ogledalo vlastitih neispunjenosti. Samoža je umijeće u kojoj ne tražimo od partnera da ispuni prazninu, već da imamo snage da stojimo jedno pored drugoga u njoj što stvara intimnost koja nije zasnovana na potrebi, već na slobodi.
Partneri se osvajaju udvaranjem, a to osvajanje naziva se ljubavlju, nakon osvajanja gubi se interes za intimnost jer je to najveća enigma u kojoj je poniranje u sebe tabu. U ljubavi nema mjesta površnosti gdje partneri kažu da vole, ali…“ i tako ostave svog partnera. Normalno je da Zapad nema pojma što je ljubav. On prenosi s generacije na generaciju narcisoidnu ljubav punu boli, ne poznaje Sjenu, a ona mu se otkriva u nepočudnim pojavama poput Trumpu, zatrovane vode u Gospiću ili veliki dočeci i slavljenje ratnog zločinca. Budući da je neprepoznata i partneri je ne vide niti razumiju, ne mogu shvatiti što je pravi partner i tako žive Sjenu u vanjskim događajima koji su kolektivna projekcija onoga što ljudi jesu iznutra. Sjenu doživljavamo kao prijetnju, a ne kao rješenje gdje ljutnja predstavlja jasnu granicu, zavist kao Sjena može otkriti što istinski želimo, a strah može postati most prema hrabrosti.
Nikola Žuvela
jyotish savjetnik i terapeut
