Odgoj djece ne može biti učinkovit ako ne prepoznaje psihu i ne usmjerava obrazovanje prema razvijanju procesa individuacije.
Rezultate pedagogije možemo vidjeti u obrazovanju ili bilo kojoj instituciji koja služi umrtvljivanju ljudskog duha. Odgoj ljudi da budu kolektivna bića, a ne individualci, najgori je oblik ljudskog uništenja i početak svih problema s ovisnošću, mentalnim bolestima i općim devijacijama koje imamo u društvu.
Odgoj djece za roditelje je njihova želja za sebičnim nasljeđivanjem vlastitog ja, odobravanjem samo onoga što jesam. Stoga, je svaki odgoj trauma.
Ono što roditelji vide u svojoj djeci je njihov narcisoidni odraz. Kada su prije nekoliko godina u “razvijenoj” Norveškoj otkrili trenera pedofila koji je silovao 300 djece, i 600 mama i tata, nisu imali pojma da se to događa njihovoj djeci tri godine. Toliko o poznavanju svog djeteta i koiko je duboko idu roditeji u sebe.
E. Fromm je smatrao da roditelji ne vole svoju djecu već narcisoidni odraz sebe ili ono što oni žele biti za sebe. Posljedica toga je da je 85 posto obitelji disfunkcionalno, što se poklapa s podacima da je 80 posto ljudi zapelo u narsicstičkoj fazi razvoja i još uopće nije ušlo u odraslo stanje.
Odgoj djeteta je nešto na što se može malo utjecati, jer kako možete odgajati, a ne znate što je ispod haube, odnosno u nesvjesnom? Svako dijete utjelovoljuje Sjenu svojih roditelja.
Muškarac može uništiti dijete, a obrazovanje zapravo počinje s 40 godina, kako su otkrili Platon i Jung. Tek tada nam neke stvari mogu biti jasne, gdje možemo povezati svoja iskustva i gdje libido teče prema unutra. Jung kaže: „Ne može se predugo živjeti u infantilnom okruženju, tj. u krilu obitelji, bez određene prijetnje vlastitom mentalnom zdravlju. Život poziva osobu na neovisnost, a tko se ne odazove tom pozivu iz dječje samozadovoljnosti i plašljivosti, postaje ugrožen neurozom. Ako se već jednom pojavila, uvijek će postojati valjan razlog da se pobjegne od borbe sa životom i da se zauvijek ostane zaključano u moralno otrovanoj infantilnoj atmosferi. […]
Bez suradnje s nesvjesnim i njegovim instinktivnim silama, svjesna osobnost bila bi preslaba da se, s jedne strane, odvoji od svoje infantilne prošlosti, a s druge strane, da se usudi upustiti u tuđi svijet s njegovim neshvatljivim mogućnostima. […]
Sav libido je nužan za životnu borbu. Tu odluku koja bi trebala prekinuti sve sentimentalne veze s djetinjstvom, s ocem i majkom, sanjar […] mora donijeti ako želi slijediti poziv vlastite sudbine.“
Sviđalo se to nekome ili ne, dijete se na kraju mora odvojiti od roditelja i prerasti ih ako želi odrasti iznutra. Budući da je to težak zadatak, većina čovječanstva provest će u neurozi.
Nikola Žuvela
