Jung i Freud otkrili da iza lažnog intelektualizma je obrana od prihvaćanja stvarnosti, s druge strane, potreba za nacionalizmom je kolektivna rana inferiornosti koja se zbog neprihvaćanja stvarnosti, kompenzira nadmoćnošću nad drugim narodom kojeg se istodobno mrzi. Intelekt je slijep za iracionalnu prirodu i pokušava je potisnuti jer smatra da je iznad drugih funkcija, pa potisnuta funkcija postaje devijantna u vanjskom svijetu kroz iracionalni nacionalizam koji se spaja s NLO-ima, ksenofobijom i nacionalističkim kršćanstvom. Ne može se živjeti pod staklenim zvonom bez posljedica, odnosno ne može se zanemarivati posljedice potiskivanja intuitivne funkcije kao djela stvarnosti. Sada kada smo na opasnom rubu, potrebno je napraviti korak naprijed i vidjeti da je intelektualno obrazovni pristup potisnuo duhovnost koja se onda pretvara u devijantna i nakaradna ponašanja. Intelektualizam nam nudi blagodati hedonizma ili Edipovog kompleksa, što znači ples na rubu jer život bez vrijednosti ili smisla koju nosi intuitivna funkcija stvara generaciju maloumnih. Kao što je Jung rekao prije stotinu godina, neprepoznavanje duhovnog dovest će do potonuća Europe u barbarstvo. Prema Jungu, problem današnjice jest što smo intelekt proglasili jedinim mjerilom istine, a sve što se nije moglo izmjeriti, dokazati ili logički objasniti, potisnuli smo u tamu i proglasili praznovjerjem ili bolešću.
Ta oholost uma ima cijenu, Zapadnjak misli da će stvarnost kontrolirati ako je zaniječe, ali ona ne nestaje, ona mijenja oblik i odlazi kao klatno u nakaradnost koju je proizvela racionalni pogled koji je htio zagospodariti svim ostalim funkcijama. Možda bi to mogao usporediti s grafitom u Veneciji: propala je umjetnost propala je Venecija. Stoga, duhovno i emotivno-umjetničko je potisnuto i ono se projicira na naciju gdje se dobiva koktel ove dvije funkcije, točnije, osjećaj primitivne duhovnosti i osjećaj emocionalnog pripadanja nečem većem izraženo kroz nacionalni ponos, ono što se ne uspijeva izraziti kroz kreativnost i ljubav kao viši oblik postojanja. Umjesto da čovjek osjeća sveto unutar sebe, on svoju nesposobnost uspostavljanja kontakta sa sobom projicira na domovinu, sjećanja na prolivenu krv predaka i na sveto tlo nekih kraljeva koji su u stvarnosti bili ubojice i silovatelji. To nije racionalan politički stav, već arhetipsko opsjednuće. To je neosviješteni dio sebe ili stari bog koji se vratio, ali ne u hram, već u politički nacionalni pokret i zbog toga je toliko destruktivan i iracionalan.
Nikola Žuvela
