Tijekom svoje dugogodišnje prakse, Fromm i Jung primijetili su promjenu koja se događa među pacijentima, odnosno da razlozi zbog kojih dolaze više nisu isti kao što su bili početkom prošlog stoljeća. Početkom ovog stoljeća psihijatrima su se uglavnom obraćale osobe koje su patile od simptoma. Ruka im je bila paralizirana na psihološkoj osnovi ili su imali neki opsesivni simptom. Drugim riječima, bili su bolesni, u smislu u kojem se riječ bolest koristi u medicini. Željeli su se riješiti simptoma, a njihov koncept zdravlja nije bio biti bolestan. Takve se osobe i danas obraćaju psihoanalitičarima, za njih je psihoanaliza i dalje terapija čiji je cilj ukloniti njihove simptome i osposobiti ih za društveno funkcioniranje. No, dok su nekada činili većinu klijentele psihoanalitičara, danas su u manjini. Takvi pacijenti ne znaju od čega pate. Žale se na nesanicu, depresiju, nesreću u braku itd. vjerujući da je problem u određenom simptomu. Takve razne tegobe samo su svjesni oblik u kojem im naša kultura dopušta da izraze nešto što živi mnogo dublje i što dijele razni ljudi koji svjesno vjeruju da pate od ovog ili onog određenog simptoma. Zajednički problem tih ljudi je otuđenje od sebe, od svojih bližnjih i od prirode. Za razliku od životinja čiji instinkti imaju ugrađen sustav za prilagodbu okolini i koje žive potpuno u prirodi, ljudi nemaju taj instinktivni mehanizam. Mora živjeti svoj život, a ne živjeti svoj život. On je u prirodi, ali nadilazi prirodu. Čovjek ima samosvijest i zbog te svijesti o sebi kao zasebnom entitetu osjeća se nepodnošljivo usamljeno, izgubljeno i nemoćno. Od trenutka kada se čovjek rodi, cijelog mu se života postavlja jedno pitanje. Kako prevladati patnju, usamljenost i smrt, kako postići jedinstvo s bližnjima i prirodom? Roditi se potpuno, razviti svoju svijest, svoj razum, svoju sposobnost za ljubav do te mjere da čovjek sam po sebi prevlada samoživući zaborav i dosegne novi sklad, novo sjedinjenje sa svijetom. Rađanje nije čin, to je proces. Živjeti znači rađati svakog trenutka. Čovjekovu evoluciju od fiksacije na majku i oca do potpune neovisnosti najbolje je objasnio Eckhart, veliki kršćanski mistik srednjeg vijeka. U tom kontekstu, cijeli naš život je proces rođenja, odnosno transformacije, gdje se, prema Eckhartu, uspinjemo prema jedinstvu s Bogom. U tom procesu potrebno je prevladati spomenutu vezanost. Da bismo razumjeli ljudsko biće, moramo znati njegov odgovor na pitanje postojanja, ili drugim riječima, moramo znati koja je njegova individualna religija kojoj su posvećeni njegovi napori i strasti. Većina onoga što se smatra “psihološkim problemima” samo su sekundarne posljedice nerješavanja osnovnog ljudskog odgovora, odnosno odgovora na pitanje smisla života.
Heidegger je vjerovao da čovjekovo ostvarenje sreće, kao stanja svijesti, ovisi o prevladavanju narcizma, ako je čovjek otvoren, budan i prazan. Stanje sreće ili blagostanja znači da se osoba emocionalno povezala s Bogom, da je nadišla izolaciju i otuđenje, da je iskusila jedinstvo sa svime što postoji i da istovremeno doživljavamo sebe kao zaseban entitet koji jesam. Postizanje blagostanja znači napuštanje ega, odricanje od pohlepe, prestanak brige o očuvanju i veličanju ega, znači biti i doživljavati sebe u činu bivanja, a ne kroz posjedovanje, korištenje.
Čovjek kojem se postavi pitanje o postojanju pokušava na njega odgovoriti, ali samo svojim mislima, a ne kao cjelovit čovjek. Čovjek razmišlja o Bogu ili duhovnosti, ne teži iskustvu. Naši problemi su uvijek aktualni i pokazuju svoju Janusovu glavu, dvostruko lice, od kojih je jedno okrenuto iskustvu, a drugo mišljenju. Na putu postizanja integriteta osobnosti, neuroza nije samo bolest, već je često znak upozorenja, poslan od više instance osobnosti (Bog, atman, Praznina, Jastvo), koji poziva na hitno produbljivanje svijesti, tj. širenje osobe. Jung ovu višu instancu naziva Jastvom. Važno je ispravno pristupiti neurozi. Ispravno znači neurozu vidjeti kao poticaj za nešto pozitivno, a ne gledati je kao cilj sam po sebi, iako se često tako čini. Neuroza nam pomaže da prevladamo vlastita ograničenja. Neuroza potiče borbu za integritet osobnosti, a to je najviši mogući zemaljski lijek. Stoga, svojom percepcijom i razumijevanjem problema možete sudjelovati sagledavajući mogućnosti koje nudi dotični problem. Promatranje života kroz unutarnje vodstvo daje nam mogućnosti koje uvijek i samo uvijek proširuju našu svijest.
Nikola Žuvela
